Čekajući smrt u Arizoni: Bez hrane i tople odjeće, danima je bila zarobljena u ledenoj pustoši!

Dan prije Badnjaka 2011., studentica Lauren Weinberg vraćala se iz posjete majci u Phoenixu. Znajući da je put pred njom dugačak, upalila je radio u automobilu te veselo pjevušila. U jednom trenutku je kratko telefonirala dečku kako bi ga obavijestila da je krenula. “Ne mogu dugo pričati, baterija mi krepava. Vidimo se večer as!” obavijestila ga je. Sat vremena kasnije, primijetila je da se vrijeme pogoršava. Snježne pahuljice koje su dotad sramežljivo lepršale oko njezina vozila prerasle su u pravu mećavu. S osjećajem zebnje u srcu, djevojka je pritisnula papučicu gasa. Valjalo je prijeći dugačku i samotnu cestu kroz planinski dio središnje Arizone, koja joj je i u idealnim vremenskim uvjetima stvarala nelagodu.

Nakon četiri sata vožnje, Laurenin automobil ostao je zaglavljen u snježnom nanosu. Djevojka je počela paničariti. “Kad sam shvatila da sam zarobljena u snijegom okovanim planinama, na mjestu gdje je bog rekao ‘laku noć’, počela sam ridati od straha. Oko mene bila je nepregledna bjelina, a huk vjetra ledio mi je srce. Nakon što sam se malo pribrala, pokušala sam mobitelom pozvati pomoć. Uzalud: aparat je bio mrtav. U tom trenutku bila sam prilično uvjerena da ću i ja uskoro biti mrtva!” prisjeća se najtežih trenutaka u životu.

Kad se spustila noć, počela je drhtati od studeni. “Na sebi sam imala samo tanak kaputić, a kapu i šal koje mi je majka nudila na odlasku odbila sam uzeti. Grijanje u autu više nije radilo, a nisam imala ni deku u koju bih se umotala. Nemajući mnogo izbora, pokrila sam se časopisima koji su bili bačeni na stražnje sjedalo te, onako iscrpljena, skliznula u san. Kad sam se sljedeće jutro probudila, shvatila sam da je snježna mećava gotova. Na trenutak sam dopustila glupavoj nadi da me obuzme, da bi me izlazak iz vozila vratio u okrutnu zbilju. Vani je bilo hladno, prokleto hladno. Nisam imala toplih čizama, dovraga, nisam znala ni gdje se nalazim. Znala sam da pješice ne bih daleko dogurala. Jedino što sam mogla učiniti bilo je vratiti se u auto i moliti boga da pomoć stigne”, ispričala je.

Njena je muka potrajala punih devet dana. Tijekom tog vremena, Lauren se suočila s još dvije snježne mećave, kao i s razarajućim osjećajem gladi. Kad je krenula na put, kod sebe je imala tek dvije čokoladice i bocu mineralne vode. Skromne zalihe hrane rasporedila je na način da bi si svaki dan dopuštala tek mali zalogaj, a nakon što je popila vodu, rastapala je snijeg i njime punila bocu. Posljednji dan zatočeništva, bila je toliko slaba da joj se počelo mutiti pred očima. “Kad sam začula zvuk motora, bila sam uvjerena da haluciniram. A onda je netko otvorio vrata mog automobila. Netko me pitao jesam li dobro. Činilo mi se da te riječi dopiru iz beskrajne daljine. Nisam imala snage odgovoriti, samo sam treptala očima kako bi im dala do znanja da sam još živa”. Nakon što su je spasili rendžeri, Lauren je dopremljena u bolnicu s teškim ozeblinama po tijelu. Oporavak je bio dug i mukotrpan, ali srećom uspješan.

Piše: Lucija Kapural

Komentari