Otkako je 1920. godine otkriveno, groblje Chauchilla privlači horde posjetitelja sa svih strana svijeta, gonjene nekom vrstom morbidne znatiželje. Smješten tridesetak kilometara od peruanskog grada Nazce, ovaj arheološki lokalitet, do kojeg se stiže prašnjavim puteljkom prepunim rupa ili pak čamcem preko rijeke Porome, uistinu je sablastan. Sam riječni put mogao bi uznemiriti obrazovanijeg putnika-namjernika: asocijacija na mitološkog Harona, starog brodara koji u prevozi duše pokojnika preko podzemne rijeke Stiks, sama se nameće.
Prava noćna mora započinje, međutim, tek dolaskom na odredište. Ondje su, naime, kao na kakvoj dijaboličnoj izložbi, poredani mumificirani ljudski ostaci iz perioda od drugog do devetog stoljeća, okruženi brojnim artefaktima. Sve donedavno, mumije su bile razbacane po pustinji u stanju u kojem su ih ostavili pljačkaši grobova (huaqueros); sada su pak pažljivo posložene u niz otvorenih grobnica izrađenih od blatnih cigli.
Zauvijek zaustavljena u vremenu, ova trupla svjedoče o moćnoj Nazca kulturi, pretkolumbovskoj indijanskoj civilizaciji poznatoj po velikim geoglifima i keramici živih boja. Odjevena su u izvezeni pamuk te potom oslikana smolom, sjede uspravno, ruku prekriženih na prsima, a sva su usmjerene prema istoku – kao što je zahtijevala vjera naroda Nazca.
Ono što posjetitelje obično iznenadi, nerijetko i šokira, jest činjenica da su mumije ostale izvrsno očuvane nakon svih tih stoljeća – mnoge od njih čak imaju kosu i kožu! Znanstvenici su otkrili da je za “konzerviranje” ljudskih ostataka najzaslužnija iznimno suha klima u peruanskoj pustinji. Nadalje, već spomenuta smola spriječila je bakterije i insekte u pokušaju da se nahrane ostacima.
Zanimljiv podatak ostavili smo za kraj: ovu zastrašujuću nekropolu mogli ste vidjeti u hit-filmu “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje”!
Piše: Lucija Kapural
