Burna povijest jedne pjesme: Kako je nastala neslužbena meksička himna?

Ako ste ikad bili u meksičkom restoranu, tu ste pjesmu između predjela i deserta čuli barem pet puta. Budući da je zarazna poput hunjavice, pretpostavljamo da ste je ponekad i pjevušili, mada vam je od riječi možda poznat samo dio refrena “ay, ay, ay, ay”. Numera o kojoj pričamo nosi naslov “Cielito lindo” – u doslovnom smislu, “lijepo nebo”; u prenesenom “slatka draga”. Davne 1882. skladao ju je meksički kompozitor Quirino Mendoza y Cortés, inspiriran drevnim španjolskim coplama, folklornim napjevima o zabranjenoj ljubavi i likovima s društvene margine poput prostitutki, pijanih mornara i odbjeglih zatvorenika. Tradicionalno je izvode mariachi sastavi, improvizirajući i mijenjajući stihove po vlastitom nahođenju, a među poznatijim izvođačima bezvremenskog hita su Plácido Domingo, José Carreras, Luciano Pavarotti, Enrique Iglesias i Carmen Costa.

Premda je riječ o neslužbenoj meksičkoj himni, koju navijači redovito pjevaju na utakmicama nacionalne vrste, u izvornom tekstu spominje se Sierra Morena, planinski lanac u Španjolskoj. Što rade planine u ljubavnoj pjesmi i zbog čega se crne oči “slatke drage” uspoređuju s krijumčarenom robom? Mnoge od već spomenutih copli govorile su, naime, o naoružanim banditima, svojevrsnim španjolskim hajducima koji su se u 17. stoljeću krili u vrletima Sierra Morene te pljačkali namjernike i otimali im žene. Pretpostavlja se da je skladatelj bio inspiriran napjevom o ljepotici koju je hrabri mladić spasio od odmetnika te je prokrijumčario s planine, od kuda potječe neobična metafora. Skladba je stekla globalnu popularnost. U Čileu, za vrijeme predsjedničkih izbora 1920., simpatizeri Atrura Palme koristili su je u predizbornoj kampanji, prilagodivši tekst; melodiju su pjevušili pripadnici pokreta otpora u okupiranoj Poljskoj, promijenivši refren u ‘Teraz jest wojna’ (‘Sad je rat’), a Amerikanci su je prije nekoliko godina koristili u reklami za sladoled, što je doživljeno kao uvreda za meksičko nasljeđe i kulturu.

Piše: Lucija Kapural


Komentari