Smatrate li da nam doista svima treba osam sati spavanja? Mislite li da je problematično što se budite tijekom noći? Znate li koji je prvi grad na svijetu dobio umjetnu rasvjetu, a koja je najvećim dijelom formirala naše današnje navike spavanja? Na sva ova pitanja pokušat ćemo dati odgovore u ovom tekstu, a ako Vam se ona čine interesantnim nastavite s čitanjem.
Spavanje u komadu izum novog doba
Sve do kraja 17. st. ljudi u Europi i Sjevernoj Americi nisu spavali više od osam sati odjednom. Povjesničar Roger Ekirch u svojoj knjizi Sleep We Have Lost: Pre-industrial Slumber in the British Isles (“Izgubljeno spavanje: predindustrijski san na britanskom otočju”), a koja je objavljena 2001. donosi model spavanja koji je prethodio predindustrijskim društvima, u odnosu na današnji prevladavajući uzorak. Proučavajući dokumentaciju u arhivima zaključio je da se obrazac spavanja u Europi i Sjevernoj Americi sastojao od dva dijela. Prvi dio je bio duboki san i on je nastupao nakon sumraka. Nakon tog sna ljudi bi se standardno probudili i provodili vrijeme na različite načine, neki su se zabavljali pod plahtama, molili, neki razgovarali, neki pak čitali i sl. Nije bilo neobično da susjedi izađu pred svoje domove i razgovaraju. Nakon toga bi nastavili sa spavanjem i ulazili u laganiji san koji je potrajao do svitanja. Ovaj je model spavanja napušten s pojavom umjetne rasvjete u 19. stoljeću. Viši su slojevi počeli napuštati taj model još u 18. st., a kasnije su ga s pojavom umjetne rasvjete prihvatili i ostali neprivilegirani slojevi društva. Aktivnosti koje su prije bile nedostupne odjednom su postale moguće, što je utjecalo na način spavanja, kao i života i rada.
Igrice pod plahtama idealne za međurazdoblje između dva sna
Ekirch smatra da je ovakvo spavanje poremetilo naše prirodne ritmove i da parovi koji žele imati djecu, a imaju probleme sa začećem iskušavaju ovo međurazdoblje kao ono koje može dati najbolje rezultate. No, razlozi prelaska na san koji treba trajati osam sati u komadu su znatno složeniji od samog umjetnog osvjetljenja koje nam je produžilo period aktivnosti. To su i druge tehnološke promjene koje su oblikovale novi industrijski stil života, a koji je utjecao na odnos sna i budnosti. Ekonomski pritisak je danas možda veći nego ikada prije i odgovoran je za vrlo različite ritmove u spavanja u kojima se nekada gubi tanka granica između sna i jave.
Uskraćivanje svijetla
Devedesetih godina 20. st. psihijatar Thomas Wehr analizirao je spavanje na Nacionalnom institutu za zdravlje u kojima je dobrovoljnim ispitanicima uskratio umjetno osvjetljenje na nekoliko tjedana. Wehr je otkrio da su pod tim okolnostima ispitanici počeli spavati u dva dijela, pri čemu su se obično budili sat vremena nakon ponoći da bi nakon sat do dva ponovno nastavili sa spavanjem. Kasnija kemijska analiza pokazala je da imaju povećanu razinu prolaktina, hormona odgovornog za smanjenje stresa, a koji se oslobađa prilikom seksualnog odnosa između dva sna. Svi sudionici ovog ispitivanja trebali su neko vrijeme da postignu regulaciju sna, ali do četvrtog tjedna svi su razvili jasan model spavanja sastavljen od prethodno opisanog načina kojeg je identificirao i povjesničar Ekirch. Ekirch je kontaktirao Wehra te su obojica međusobno razmijenila bilješke i ustanovila podudarnosti u svojim zaključcima provedenim kliničkim istraživanjima, ali i onim arhivskim.
Manji broj sati spavanja?
Kada Pariz postaje prvi osvijetljeni grad na svijetu sa svijećama, postavljenim u staklenke 1667. godine, nastupa lagana uvertira u promjene. Nedavna studija Jeromea Siegala i Gandhija Yetisha sa Sveučilišta u Californiji u Los Angelesu, daje drugačiji model od suvremenog modela spavanja, ali i onoga kojega donose Ekirch i Wehr. Njihova se studija bavila suvremenim društvima lovaca i sakupljača, koja su pokazala različit obrazac spavanja. U pitanju su lovačko-sakupljačka društva u Tanzaniji, Namibiji i Boliviji, a koja nisu imala umjetnu rasvjetu. Ovdje nisu pronađeni obrasci dvodijelnog spavanja. Prosječno vrijeme spavanja kod tih društava bilo je otprilike šest sati po noći, ali treba nadodati da su ta društva s obzirom na klimatske uvjete imala poslijepodnevni drijemež. Oni navode da takvo kraće spavanje nije imalo nikakve štetne učinke na zdravlje (pretilost, dijabetes, promjene u ponašanju). U osnovi i ovdje se može vidjeti, barem mi to tako vidimo, dva dijela spavanja jedno poslijepodnevno koje je uzrokovano klimatskim razlozima. No, studija o kojoj smo izvorno govorili bavi se svijetom Europe i Sjeverne Amerike koji je stilom života i klimatskim uvjetima znatno različitiji od onog afričkog i južnoameričkog, a koji s obzirom na to uvjetuje drugačiji način spavanja i budnosti.
Ne postoji jedinstveni model spavanja za sve
Kristen Knutson je pak izjavila da nijedna kultura nije fosilizirana, dakle nepromjenjiva u svom razvoju. Prema njezinom mišljenju zaključci Echarta i Wehra nisu bez temelja, ali smatra da se ne može govoriti o jedinstvenoj kulturi jer ona ovisi o više čimbenika poput geografskih karakteristika nekog kraja, standarda života, posla kojim se bavimo i drugom. Možemo postaviti pitanje kako pomiriti ova različita stajališta? Stav Ekircha sugerira, sudeći prema iskustvu predindustrijskih društava, da ukoliko se budimo noću to prihvatimo kao nekakav biološki ritam naslijeđen iz prošlih vremena i onda to vrijeme provedemo u aktivnostima koje nas opuštaju; ako pak spavamo manje od predviđene i propisane količine onda nam Siegal i Yetisha sugeriraju da manje sna ne utječe nužno loše na zdravlje, no tada trebamo nedostatak sna nadoknaditi tijekom dana, ako vam to mogućnosti dopuste. Knutson pak navodi da ne postoji jedini ispravan način spavanje i da nastojimo prilagoditi spavanje sebi i svojim potrebama koje se tijekom života mijenjaju zajedno s našim zdravstvenim stanjem, ali i količinom obaveza koje imamo. U osnovi tek se od 19. st. počela propagirati potreba za neprekidnim snom u trajanju od osam sati.
Ugodite tijelu kada možete
Navika od osam sati spavanja je relativno nova. Istraživanja spavanja pokazuju da manje od osam sati spavanja u komadu nije nužno loše za zdravlje kao i da noćno buđenje nije ništa neobično. Naravno da kronična neispavanost nije dobra, no treba pokušati “uloviti” svoj ritam spavanja, otkriti što vas uspavljuje, što razbuđuje, a kada ste doma osobito ljeti odspavajte popodne jer je tijelu to potrebno za silnih vrućina koje iscrpljuju organizam.
Piše: Sonja Kirchhoffer
