BTK ubojica: “Ja sam monstrum ali noću mirno spavam!”

U Wichiti, najvećem gradu u američkoj saveznoj državi Kansas, duh zajedništva vrlo izražen, a dobrosusjedski odnosi svojevrsna su svetinja. Ondje, u domu mirnih, radišnih ljudi, nešto je užasno rođeno. Gotovo dva desetljeća, od 1974. do 1991. godine, niz brutalnih umorstava potresao je duše stanovnika grada. Svaki zločin bio je popraćen pismima punim sadističkih detalja, koja su stizala na adresu lokalne TV postaje i policije. Sva su bila potpisana tajanstvenim inicijalima “BTK”.

Dennis Rader bio je ugledan član zajednice. Fakultetski obrazovan muškarac ugodne vanjštine, živio je u skladnom je braku s učiteljicom Paulom Dietz, a prema sinu Brianu i kćeri Kerri iskazivao je nježnost i pažnju. Kolege u tvrtki za kontrolu domaćih životinja, u kojoj je radio kao supervizor, smatrali su ga prijateljem i osloncem. Kao aktivan član Luteranske crkve, izabran je za predsjednika kongregacijskog vijeća, a u slobodno vrijeme bio je vođa malih skauta. Sve to je, međutim, bila dimna zavjesa. Rader je, na iznimno okrutan način, ubio najmanje desetoro ljudi.

Ime koje je godinama izazivalo jezu stanovnika Wichite nadjenuo si je sam ubojica. BTK je, naime, kratica od “bind, torture, kill” (“sveži, muči, ubij”), a ista koncizno opisuje Raderov modus operandi. Tijekom vremena, ovaj je čovjek uhodao shemu koja je začudno dobro funkcionirala. Lutao bi gradom dok ne bi naletio na potencijalnu žrtvu, nakon čega bi je pratio – da sazna gdje živi. Danima bi, poput strpljiva no gladnog predatora, motrio kuću odabrane osobe, upoznajući njenu dnevnu rutinu. Kad bi žrtva napustila kuću, Rader bi provalio, presjekao telefonske žice… I čekao. Satima, ako je bilo potrebno. Tiho zujanje kućanskih uređaja nadglasavalo bi samo bubnjanje njegova uzbuđenog srca. Uzbuđenje bi naraslo do neslućenih razmjera kad se začuo zvuk otključavanja vrata. Rader bi se bacio na žrtvu, uvjerivši je da je silovatelj. Mnoge su žene surađivale, vjerujući da će ih nakon silovanja pustiti. Umjesto toga, davio bi ih dok ne bi izgubile svijest, potom bi im dopustio da dođu k sebi, a onda ih opet davio… I tako unedogled. Njihova očajnička borba za život seksualno ga je uzbuđivala. Kad bi ih konačno ubio, masturbirao je nad tijelima. S mjesta zločina bi uzimao suvenire, sitnice koje su pripadale žrtvama, te nestajao u noći.

Joseph Otero, njegova supruga Julie i dvoje malodobne djece prvi su upoznali snagu Raderova ubilačkog gnjeva. Posebni užitak osjetio je mučeći 11-godišnju Josephine. “Vidiš, dušo, uskoro ćeš se pridružiti ostatku obitelji u raju!”, ljubazno se obratio prestravljenom djetetu. Njeno je tijelo pronađeno na tavanu, obješeno o krovnu gredu.

Clint Van Zandt, FBI-jev stručnjak za profile nasilnih zločinaca, počinitelja je opisao kao amoralnu osobu koja ne preuzima odgovornost za svoja djela: “Riječ je o karakteristikama psihopata. Okrutnost, emocionalna hladnoća, manipulativnost, kao i visoko mišljenje o sebi karakteriziraju ovakve osobe. Važan im je jedino njihov poriv, koji mora biti zadovoljen. Bez obzira na sve”. Pisma, koja su na adresu policije i TV postaja stizala nakon svakog ubojstva, osnažila su tu dijagnozu. Bilo je jasno da autor, o kojem su mediji pisali kao o “BTK ubojici” i “Monstrumu iz Wichite”, nije sposoban za empatiju. Primjerice, u jednom od njih priložio je pjesmu naslova “Oh, mrtva Nancy”, koja opisuje užitak u mučenju Nancy Fox, jedne od žrtava. U autentičnost pisama nije bilo sumnje. Policija je, naime, uz njih primila i stvari koje su pripadale žrtvama. Znali su da je to njihov čovjek. Poticali su ga da nastavi komunikaciju, nadajući se da će početi griješiti.

To se, nakon puno vremena, i dogodilo. Raderova arogancija, podcjenjivanje inteligencije istražitelja i cinizam obili su mu se glavu kad je policiji poslao disketu na kojoj se hvalio novim ubojstvima. Forenzička analiza povezala ju je s Luteranskom crkvom, preciznije, kompjuterom korisnika “Dennisa”. Radilo se o Dennisu Raderu. Isti dan je uhićen u blizini svoga doma u Wichiti. DNK njegovog sjemena podudarao se s onim pronađenim na mjestu zločina. Nadalje, policija je u Raderovoj kući pronašla niz predmeta koji su pripadali žrtvama. No, sve to i nije bilo potrebno. Uhićenik je razvezao jezik, hladnokrvno opisujući detalje svih deset ubojstava. Priznanje je trajalo puna četiri sata. Svoje je žrtve nazivao projektima, a za čin ubijanja koristio je termin – uspavljivanje! Upitan o motivima koji su ga odveli krvavom stazom, smireno je rekao da mu je bilo dosadno, budući da su mu djeca već odrasla pa je imao viška slobodnog vremena. “Za ubojice poput mene nema lijeka, osim zatvora ili smrti. Ja sam monstrum ali noću mirno spavam”, izjavio je pred zgroženim istražiteljima.

Dennis Rader osuđen je na deset doživotnih kazni, po jednu za svaku žrtvu. Kapitalnu je kaznu izbjegao jer savezna država Kanzas nije usvojila zakon o smrtnoj kazni u doba počinjenja njegova posljednjeg zločina. Uspoređujući izjave koje su o Raderu dali razni ljudi, gotovo je nemoguće ne zapitati se radi li se o jednoj osobi. “Obiteljski čovjek”, “vođa skauta”, “omiljeni susjed” riječi su kojima ga opisuju jedni. “Inkarnacija zla”, “ubojiti psihopat”, “poremećeni sadist” epiteti su kojima ga časte drugi. Sve je to Dennis Rader. Možda njegovi zločini nisu najstrašnija stvar u ovoj priči. Ono što doista ledi krv u žilama jest upravo činjenica da je toliko toga u vezi s njim ljudsko, isuviše ljudsko… Spoznaja da prava čudovišta nemaju iskolačene oči i duge očnjake kao u jeftinim hororima već da se užasi kriju iza vedrog lica vašeg ljubaznog susjeda, čovjeka iza šaltera ili bračnog druga.

Piše: Lucija Kapural

Komentari