Brutalno iskorištavanje djece: Mali prodavači novina i drugi mali radnici

Sociolog i fotograf Lewis Wickes Hine pribilježio je iduće:
“Postoji posao koji donosi korist djeci, a postoji i posao koji donosi zaradu samo poslodavcima. Cilj zapošljavanja djece nije njihovo osposobljavanje već ostvarivanje velikog profita od njihova rada.“

Mali prodavači novina

Lewis je svojim fotografija svjedočio o teškim uvjetima života i rada djece a njegov je rad velikim dijelom promijenio položaj djece u SAD-u. Jedno od zanimanja kojim su se bavila djeca bilo je vezano uz uličnu prodaju novina. S rastom broja novinskih izdanja povećavao se i broj malih prodavača, no prve su novine prodavali uglavnom dječaci, ali i poneke djevojčice. Djeca koja su prodavala novine bila su djeca siromašnih, koja su tako donosila određene prihode kako bi obitelji uspjele preživjeti. Njihovi su roditelji imali niska primanja i trebalo im je par ili više pari ruku koje bi dodatno zarađivale. Djeca su svako jutro od izdavačkih kuća kupila novine koje bi potom prodavali ostatak dana i dijelom noći. Dnevno izdanje se moglo prodati samo tog dana. Preostala izdanja se nisu mogla vratiti. Mjesta prodaje su bila ulice, kazališna predvorja, stanice gradskog prijevoza i uopće prometnija mjesta u gradovima.

Zarada u prosjeku 50 centi dnevno


“Bolje stojeća djeca” su bila odjevena u laganu odjeću koju su si mogla priuštiti sa zarađenim novcem i roditeljskim prihodima, dok je puka sirotinja bila i bez cipela u zimi, i odjevena u razno-razne krpe. Mali prodavači novina su se služili različitim taktikama kako bi povećala prodanost, tako su izvikivali lažne i “nabrijane ” naslove dok su neki pozornost privlačili šepanjem ili glumeći neki drugi invaliditet. Jedan od najmlađih prodavača, a koje je sociolog Hine susreo imao je samo četiri godine. Uvjeti rada su bili grozni. Djeca su u svim vremenskim prilikama bila na nogama i hodala gradom. Ta djeca nisu imala vremena za školovanje. Oni su bili važni, primjerice za novinsku industriju jer su niskom cijenom usluga donosila veliki profit. Mnoga su djeca bila na ulicama od 5 ili 6 sati ujutro. Neka su djeca dolazila na posao pretučena jer nisu prodala dovoljan broj novina, što bi rezultiralo bijesom roditelja. Zarada je bila u prosjeku oko 50 centi dnevno, a znači da je mogla biti i znatno manja ili nešto veća.

Osnivanje Nacionalnog odbora za dječji rad

Prema statističkim podacima za 1900. godinu, od šestero djece mlađe od šesnaest godina jedno je dijete bilo u “radnom odnosu”. Ovi su podaci uznemirili javnost koja je bila zgrožena malim plaćama i uvjetima rada u tvornicama; što je rezultiralo osnivanjem Nacionalnog odbora za dječji rad (NCLC) u New Yorku 1904. godine. Ovaj je odbor tražio ukidanje dječjeg rada ili bolje rečeno ropstva. Organizacija je zaposlila timove istražitelja koji su trebali prikupiti dokaze o teškim uvjetima života i rada brojne djece. Zatim je organizirana izložba popraćena statističkim podacima i fotografijama, a koja je pokazala tešku situaciju djece bez djetinjstva. Hine je u osnovi bio angažiran od strane NCLC-a 1908. godine. U godinama pred Prvi svjetski rad američko je gospodarstvo bilo u “živahnom” stanju, a potreba za radnom snagom je bila velika. Jeftina radna snaga je bila poželjna, pa se umjesto useljeničkog preferirao jeftiniji dječji rad. Hine je zalazio na mjesta na kojima nije bio dobrodošao. Povremeno je bio u stvarnoj opasnosti, riskirajući život pričajući s djecom te ih fotografirajući, kako bi došao do informacija o uvjetima njihova života i rada.

Hineovi podaci od neprocjenjive važnosti

Hine je deset godina dokumentirao dječji rad za Nacionalni odbor, odnosno organizaciju koja je željela provesti reforme i poboljšati uvjete života djece. Za tu je organizaciju Hine napravio tisuće fotografija. Viđao je djecu koja su radili 60 do 70 sati tjedno. Ta su djeca ubrzano fizički i psihički propadala. Na opasnijim poslovima djeca su tri puta više stradavala u odnosu na odrasle, primjerice u mlinovima pamuka. Na sjeveru je NCLC uspio je postići određene rezultate, ali ne na jugu. Ti su napori rezultirali osnivanjem Dječjeg ureda, kao saveznog centra za razmjenu informacija 1912., a koji je iduće godine preimenovan u Odjel za rad koji je djelovao pri Ministarstvu trgovine i rada.

Kongres “dobio po prstima”

S obzirom na rezultate koji nisu bili zadovoljavajući, NCLC se usmjerio na višu saveznu razinu. Godine 1916. zastupnik Kongresa Edward Keating iz Colorada i senator Robert L. Owen uveli su Keting-Owenov zakon koji je zabranjivao otpremu robe proizvedene ili prerađene dječjim radom u međudržavnoj trgovini. Utvrđeni su i standardi dječjeg rada, na osnovu kojih je utvrđena minimalna dob za rad. a ona je iznosila za djecu u proizvodnji 14 godina, dok je na težim poslovima, poput rada u rudnicima, ta je dob bila ograničena na 16 godina, a tražilo se da djeca pri zapošljavanju imaju dokument kojim potvrđuju svoju dob. Međutim, vrlo je brzo Vrhovni sud ovu odluku proglasio neustavnom. Iako je dječji rad priznat kao loš, sud je smatrao je da su na ovaj način prekoračene ovlasti kongresa, u smislu da se on ne treba “pačati” u poslove koji nisu pod njegovom ingerencijom, kao što je to područje radnog zakonodavstva. No, reformatori su uspjeli donijeti zakone na državnoj razini kojima su uvedena ograničena vezana uz dječji rada, što je rezultiralo znatnim smanjenjem djece radnika do 1920. godine.

Rad oplemenjuje ili možda ne?

Ljudi su tvrdili da rad oplemenjuje i da ima svojih prednosti. No, je li tome bilo tako? Možda kada su u pitanju obrti je, jer su djeca radeći u njima stekla znanja koja su mogli iskoristiti u budućem radu, i tako kasnije živjeti bolje, no industrijalizacija je onemogućavala da djeca zaista steknu neko znanje koje će im pomoći u životu. Djeca su mogla stalno raditi jedan te isti dosadan posao primjerice mijenjanje potplata u tvornici cipela.

Zakon o radu koji važi i danas

Dostavljači na biciklu se javljaju od 1930., u vrijeme krize. Novine su izgubile naklade, a trebalo je povećati prihode i smanjiti troškove. Godine 1938. Zakon je zabranio dječji rad odnosno svaku međunarodnu trgovinu robom proizvedenom dječjim radom. Zakon je potpisao Franklin D. Roosevelt. Ovaj je zakon ostao na snazi do danas. No, on nije isključio svaki dječji rad, primjerice djece u poljoprivredi i slučajevima kada je dijete zaposleno kod skrbnika. Tijekom Drugog svjetskog rada NCLC se bojala da zbog nedostatka radne snage djeca ponovno ne bi došla u optjecaj za rad. Ova je organizacija imala četiri osnovna cilja: sprječavanje iskorištavanja djece i mladih na tržištu rada, poboljšanje zdravstvenih i obrazovanih mogućnosti djece migranata poljoprivrednika, povećanje svijesti o dječjem radu i educiranje.

Prestanak djelovanja NCLC-a

Godine 2017. odbor je prestao s radom, te je proglasio pobjedu i jednostavno prestao postojati. O ograničavanju dječjeg rada može se govoriti u okvirima zapadnih razvijenih društava, no dječji je rad prisutan najvećim dijelom u tzv. nerazvijenim dijelovima svijeta, na što zapadne zemlje u želji za ostvarivanjem profita zatvaraju oči. Djeca na zapadu su donekle zaštićena, no ako bolje pogledamo Zakon iz 1938., koji se od tada nije mijenjao možemo učiti da se nije nikada u potpunosti zabranio dječji rad već je sveden na poslove koji su procijenjeni kao lakši. Danas u svijetu od desetero djece radi jedno, što je znatno bolje nego što je bilo ranije, ali nije zadovoljavajuće s obzirom na to da je od tadašnje statistike prošlo više od 120 godina. Prestanak djelovanja organizacije NCLC trebamo doživjeti kao veliki poraz i nazadak. Djeca u dobi između 4-5 i 18 godina žrtve su i danas iskorištavanja dječjeg rada.

Cilj UN je potpuni nestanak dječjeg rada do 2025. godine, što iz ove perspektive djeluje deprimirajuće jer nas od te granice dijele samo 4 godine.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari