Bonnie i Clyde iz Indiane: Dok nas zatvorske rešetke ne razdvoje

Tko kaže da je jedina ljubav koju u zatvoru možete osjetiti ona koja vas zadesi dok se saginjete po sapun tijekom zajedničkog tuširanja? U slučaju Edwarda Johnsona i Jeane Ramsey, priča je imala puno romantičniji početak, ali i puno kobniji kraj. On je u Bunker Hillu u Indiani “gulio” robiju zbog niza krađa i nezakonitog posjedovanja oružja, ona je bila poslužiteljica u zatvorskoj menzi. Pogledi su im se prvi put sreli kad je Jeana trpala Edwardov tanjur grahom. “Mogu li dobiti malo veću porciju, ljepotice?” naočiti lupež je namignuo bucmastoj djevojci. Nenavikla na komplimente tog tipa, Jeana je pocrvenjela poput juhe od rajčica koju je posluživala dan ranije i počela se hihotati kao školarka. Ubrzo je koketiranje s Edwardom postalo glavni razlog da na posao dolazi sa širokim osmijehom. Kršeći zatvorske propise, dala mu je broj mobitela, a ovaj je obećao da će je zvati čim ga puste na slobodu. Tako je i bilo.

Ubrzo su počeli živjeti zajedno – u njenoj kući, budući da on svoje nije imao – i planirati bajkovito vjenčanje, a zaljubljena djevojka prekinula je svaki kontakt s prijateljicama koje su je dobronamjerno upozoravale da okorjeli kriminalac bez dolara u džepu baš i nije idealan ženidbeni materijal. Pokazalo se da je trebala poslušati prijateljice.

Kako nije imao formalnog obrazovanja niti volje za radom, Johnson se ubrzo vratio na stazu kriminala, na kojoj mu se, prije nego što možete izgovoriti “Bonnie i Clyde”, pridružila nevjenčana supruga. Oružana pljačka kojom su, uoči Božića 2001. godine, htjeli popuniti kućni budžet pošla je po zlu. Njihov partner u zločinu O’Dell Corley ubio je, naime, dvojicu zaštitara u banci, a svo troje uhićeno je nakon nepuna četiri sata. Corley je osuđen na smrt, Johnson je dobio četrdeset godina odmora na državnim jaslama, a Ramsey, kojoj je ovo bio prvi sukob sa zakonom, sedam godina. Da su je zapravo trebali strpati na psihijatriju, svjedoče njene riječi, upućene novinarima: “On je kriminalac, ali i ljubav mog života. Čekat ću ga zauvijek!”

Piše: Lucija Kapural

Komentari