Bojno polje Washington: Pomahnitali snajperisti u u misiji rasnog istrebljenja

Godine 2002. snajperski hici zavili su jedan grad u crno. Nije se radilo o ratnoj zoni, već o američkoj prijestolnici Washingtonu, čiji su stanovnici imali nesreću da među njima živi luđak… Naoružan do zuba i odlučan u namjeri da svoj krvavi plan rasnog istrebljenja dovede do kraja. Zvao se John Allen Williams (1960. – 2009.), a sjeme njegovih bezumnih zločina posijano je u ranoj mladosti.

Kad je imao samo tri godine, obožavanu majku odnijela je teška bolest, rak dojke. Otac, koji ni prije nije pretjerano skrbio za mališana, spakirao je kofere i otputio se u lagodniji život, nikad više ne pitavši za sina. Brigu o dječaku preuzeo je djed ali, unatoč dobrim namjerama, starac nije uspijevao zaliječiti njegove traume. John je zazirao od društva vršnjaka, a tijekom dugačkih samotnih šetniji nije propuštao priliku da naudi nedužnim životinjama. Kad je krenuo u školu, njegov poriv za nanošenjem boli okrenuo se prema dvonošcima: omiljena zabava bilo mu je gađanje slučajnih prolaznika praćkom. Osjećaj odbačenosti, koji ga je pratio poput sjene, s vremenom je formirao duboko problematičnu psihu. Doživljavajući svijet kao ratište a ljude kao prijetnju, vrlo rano je usvojio svoj credo – napadni prvi!

Kako je iz dana u dan postajao sve nasilniji, djed ga je poslao u vojsku, vjerujući da će ga to naučiti disciplini. Bila je to, činilo se, mudra odluka. U narednih deset godina, koliko je nosio uniformu, mladić je svladavao i najzahtjevnije zadatke, a osobitu vještinu pokazao je pucajući iz snajpera. Uvelike se razlikovao od ostalih momaka uz baze: dok bi se ovi u slobodno vrijeme sladili žestokim pićima i lakim ženama, John je neumorno vježbao pucanje, ne obazirući se na sve deblje žuljeve na rukama. Zapovjednici su se divili njegovoj prednosti, no ostali vojnici smatrali su ga čudakom… Opasnim čudakom.

Da su potonji bili u pravu, pokazalo se nakon njegova povratka u civilni život. Znajući da i na najmanju uvredu reagira nasilno, susjedi su živjeli u strahu, a stariji par, kojem je prijetio smrću, čak se zbog njega odselio. Najgore je ipak bilo njegovoj supruzi Mildred. Ženu koja mu je podarila troje djece svakodnevno je koristio kao boksačku vreću, a ova je, strahujući za vlasiti život, liječnicima lagala kako su njene ozljede posljedica nespretnih padova. Mnogi su znali što se događa ali se nitko nije usudio reagirati. Majčinski instinkt naposljetku je odnio pobjedu nad strahom, pa Mildred iskorištava odsutstvo supruga te bježi u sigurnu kuću. Nakon mučnog razvoda, Allen je dobio pristupa bivšoj supruzi i djeci. Po nekima, upravo to je zapalilo iskru njegova ludila i dovelo do krvoprolića. Jedno  se pouzdano zna: čim je izišao iz zgrade suda, počeo je prikupljati svoj arsenal oružja.

Nedugo nakon razvoda, upoznaje ilegalnu imigranticu s Jamajke, s kojom se upušta u vezu. Kad je ova deportirana, preuzima brigu o njezinu malodobnom sinu Leeju Malvu. Dječaka je upisao u školu, tvrdeći da mu je biološki sin, a od njega se praktički nikad nije odvajao. Je li mu htio pružiti ljubav koja je njemu kao dječaku uskraćena ili ga pak pretvoriti u oruđe za izvršenje svoga dijaboličnog plana? Vjerojatno oboje, tvrde psiholozi. Do svoga sedamnaestog rođendana, Lee će već biti duboko indoktriniran podukom koju je dobio od očuha i spreman da ga, bez riječi pogovora, slijedi u jednom od najšokantnijih zločina u američkoj povijesti.

U listopadu 2002. godine, u  razdoblju od tri tjedna, stanovnici Washingtona i okolice na svojoj su koži osjetili posljedice ovog ludila u dvoje. Prvi hitac ispaljen je 2. listopada, kroz prozor trgovine na Aspen Hillu. Metak, srećom, nije pronašao svoju žrtvu ali već sat vremena kasnije, na parkiralištu trgovine namirnicama, ubijen je 55-godišnji muškarac. Sutradan ujutro, u razmaku od samo dva sata, nastrijeljeno je četvero ljudi u Washingtonu. Iste večeri život je izgubio muškarac u obližnjem okrugu Columbia. Sve žrtve ubijene su samo jednim metkom ispaljenim iz daljine. Nastavljalo se to i sljedećih dana, a detektivima je postalo bjelodano jasno da imaju posla sa serijskim ubojicom.

Gradom je zavladala panika. Roditelji su odlazili po djecu nakon nastave, ne dopuštajući im da se vrate kući sami. U mnogim školama uvedene su posebne mjere opreza, poput obustavljanja svih nastavnih aktivnosti na otvorenom. Ljudi su se bojali otići i do dućana, osjećajući se nesigurnima na ulici. Dana 24. listopada, kad je deseta žrtva nepoznatog snajperista preminula u bolnici, noćnoj mori napokon je došao kraj. Na odmorištu u blizini Myersvillea u Marylandu, policajac je primijetio da dvojica muškaraca spavaju u nepropisno parkiranom automobilu. Kad mu je onaj stariji nakon kucanja otvorio vrata, predstavnik snaga zakona na stražnjem je sjedalu ugledao puška marke Bushmaster 223, kao i optičku opremu za ciljanje. Oba muškarca odvedena su na ispitivanje, isprva pod optužbom za ilegalno posjedovanje oružja. Stručnjaci za balistiku ubrzo su povezali njihovo oružje sa jedanaest od ukupno četrnaest snajperskih napada.

Optužnica je proširena na ubojstva prvog stupnja, terorističku aktivnost s ciljem izazivanja panike kod vlasti i građanstva, urotu s ciljem počinjenja ubojstava te ilegalnu upotrebu vatrenog oružja. Malvo je izjavio da je on bio taj koji je povlačio okidač u svim ubojstvima, no otkrilo se da je lagao kako bi zaštitio mentora od smrtne kazne, koju bi njemu kao tinejdžeru puno teže dosudili. Njegovo svjedočenje uključivalo je detalje o pripremi ubojstava, kao i monstruozni plan koji je stajao u pozadini svega.

Plan se sastojao od tri faze. Prva je uključivala ubijanje po šest bijelaca dnevno kroz period od jednog mjeseca. Na sreću, zbog gustog prometa i nemogućnosti da svaki put osiguraju čisto gađanje i brzi uzmak, nisu je uspjeli ostvariti u cijelosti. Druga faza podrazumijevala je preseljenje u Baltimore, i to nakon što bi počinili dva osobito gnjusna zločina. Planirali su, naime, ubiti trudnicu, i to hicem u trbuh, a potom presuditi nekom policajcu. Na sprovodu potonjeg htjeli su aktivirati niz eksplozivnih naprava, koje bi u smrt odvele što veći broj njegovih ožalošćenih kolega. Treća i najstrašnija faza podrazumijevala je iznudu višemilijunskog iznosa od vlade SAD-a. Taj novac iskoristili bi za preseljenje u Kanadu, gdje su namjeravali regrutirali siročad, obučavati ih za ovakav tip akcija te ih potom slati da siju teror diljem zemlje.

Nakon priznanja i izražavanja kajanja, dio optužbi protiv Malva je odbačen, pa mu je suđeno “samo” za dva ubojstva i nezakonitu upotrebu vatrenog oružja. Dobio je doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. Njegov očuh proglašen je krivim po svim točkama optužnice te osuđen na smrt. Dana 10. studenog 2009. godine, smrtonosna injekcija zaustavila je okrutno ubojičino srce.

Piše: Lucija Kapural

Komentari