Bizarni viktorijanski pogrebni običaji: Fotografije mrtvaca i kavezi za vampire

Smrt nikad nije piknik, ali su je Viktorijanci uspijevali učiniti za nijansu još neugodnijom. Od običaja vezanih za trupla, sprovode i oplakivanje pokojnika, uobičajenih u viktorijanskoj Engleskoj, mogli biste osjetiti laganu mučninu. Evo nekoliko najčešćih:

Živi i mrtvi na obiteljskoj fotografiji

Možda najbizarniji običaj iz tog doba jest fotografiranje preminulih članova obitelji. Truplo se još ne bi ni bilo ohladilo, a tugujući članovi obitelji bi ga odjenuli u svečanu odjeću, napravili mu frizuru po posljednjem kriku mode te ga postavili u svakodnevni položaj, da se doima kao da je živ. Primjerice, nagurali bi ga u sofu, prekrižili mu noge te mu u ruke tutnuli knjigu. Mrtvacima su često nasilno otvarali oči, a postojali su i posebni stalci koji su omogućavali da stoje uspravno – ukočenost nije smetala nikome, ta ona je u to vrijeme bila silno popularna i među živima. Najmorbidnije su ipak bile fotografije mrtvih mališana, s kojima su njihova braća i sestre bili prisiljeni pozirati, kao da se ništa neobično ne događa. Kako preminuli nisu odmah sahranjivani, kapele u kojima bi ih obitelj došla otpratiti na vječni počinak nesnosno su zaudarale, pa bi okupljeni tijekom čitavog obreda na nosu držali namirisane maramice, a pokoja osjetljivija dama znala se srušiti i u nesvijest. Za slučaj da ožalošćeni ne bi bili dovoljno ožalošćeni, mogli su se unajmiti profesionalni žalovatelji, neka vrsta narikača, koji bi vrlo uvjerljivo uzdisali, lili suze, hvatali se za prsa ili, ako bi osjetili inspiraciju, padali na koljena i čupali su kosu.

Jedna raka, sto mrtvaca

Kako grobnih mjesta nije bilo na svakom koraku, Viktorijanci su morali biti ekonomični. Uobičajeno mjesto za “vječni parking” bila je nevelika gradska grobnica, u kojoj bi se sanduci s preminulim članovima jedne obitelji slagali jedni na druge, poput sardina u konzervi. Oni koji si nisu mogli priuštiti ovakav “de luxe” tretman, bližnje su sahranjivali na grobljima pored crkvi, gdje bi se u raku od desetak kvadratnih metara ne osobito nježno naslagalo stotinjak trupala. Da stvar bude gora, bande pljačkaša grobnica vrebale su na svakom koraku. Lupeži nisu bili u lovu samo na zlatne zube i nakit – još češće bi krali trupla sama te ih prodavali liječnicima za anatomske studije. Oni beskrupulozniji, kojima se nije dalo kopati, čak bi vlastoručno utamanili kakvog skitnicu te se tako domogli friškog trupla za prodaju.


Počivaj u miru, mili vampiru!

Kako bi otežali posao kradljivcima trupala, oni imućniji bi oko groba dali izgraditi metalni kavez. Te čvrste, nerijetko estetski privlačne konstrukcije nisu štitile samo mrtve od živih, nego i žive od mrtvih. Naime, praznovjerni Englezi bojali su se mogućnosti da njihova voljena tetka, poštovani otac ili obožavani šurjak ustanu iz groba u formi vampira ili sličnih nemani, pa su im ovakve barijere pružale sigurnost. Iz istog razloga, preminuli su nerijetko sahranjivani licem prema dolje – ako bi se “probudili” s iznenadnim porivom da piju krv živima, počeli bi kopati te bi se samo još dublje ukopali u zemlju.

Piše: Lucija Kapural

Komentari