Bizarni srednjovjekovni običaji: Od dama bez obrva do svinja na optuženičkoj klupi

Spaljivanje “vještica” nije jedini neobičan običaj koji je bio na meniju u srednjem vijeku. To dugačko i burno razdoblje ljudske povijesti, koja baš i nije bilo poznato po kritičkom promišljanju, iznjedrilo je na stotine praksi koje, iz današnjeg rakursa, djeluju bizarno, da ne kažemo umobolno. Za vas smo odabrali one najzanimljivije!

Četveronošci na optuženičkoj klupi

Život u srednjem vijeku znao je biti bijedan, okrutan i kratak, i to ne samo za ljude. Sve vrste životinja, od vinske mušice do mrkog medvjeda, mogle su se naći s pogrešne strane zakona, optužene za opačine u rasponu od uništavanja usjeva do šurovanja s demonskim entitetima (za potonje se, pogađate, najčešće sudilo crnim mačkama, a bulom pape Grgura IX. iz 1233. službeno je naloženo masovno istrebljenje ovih suradnica Nečastivog). Postoje zapisi o čak osamdeset pet sudskih procesa koji su vodili protiv pripadnika faune, a većina osumnjičenika proglašena je krivima te, ovisno o sreći, obješena ili bačena na lomaču. Blaže kazne bile su progonstvo, udarac po glavi ili samo usmena opomena. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se kod Aoste u sjeverozapadnoj Italiji 824. godine, kad su krtice izvedene na sud zbog kaznenoga djela vandalizma. Godine 1474., jedan je pijetao optužen za protuprirodni čin: više svjedoka vidjelo ga je kako liježe jaja. Kako nije rekao ni kukuriku u svoju obranu, skratili su ga za glavu. Negdje u to vrijeme, mladoj magarici sudilo se za zločin razbludnosti. Srećom, njen gospodar uspio je dokazati da je na bludne radnje prisiljena od strane magarca koji nije znao da “ne” znači “ne”, pa su optužbe protiv dugouhe gospođice odbačene. Životinje su mogle biti dovedene i na svjetovne i crkvene sudove, a u pravilu su imale pravo na odvjetnika. Najčešće se ipak sudilo svinjama, za koje se vjerovalo da imaju osobit apetit prema ekstremitetima pokojne ili – božeprosti – žive djece. Ova praksa potrajala je debelo iza srednjeg vijeka: zadnja beštija pred suca je izišla u osamnaestom stoljeću!

Skije? Opanci? Ne, cipele za imućnu gospodu!

Odjeća i obuća bili su iznimno važni srednjovjekovnoj eliti, koja se na prvi pogled htjela razlikovati od običnih pučana i kmetova. Posljednji modni krik dvanaestog stoljeća bile su cipele poznate kao poulaine, u usporedbi s kojima se i opanci doimaju decentno. Na vrhovima su, naime, imale dugačke šiljke, koji su se punili vunom ili sijenom, a pored “estetske”, imale su praktičnu funkciju: nestašna gospoda koristila su ih kako bi njima podizala dugačke haljine dama koje bi sjedile preko puta njih. Legenda kaže da ih je izumio engleski kralj Henrik II., kako bi prikrio svoja deformirana stopala. Godine 1215. u Parizu je donesen zakon koji je sveučilišnim profesorima zabranjivao nošenje cipela sa zašiljenim vrhovima. Ipak, među plemstvom su i dalje bile u modi, a tijekom sljedeća dva stoljeća znatno su narasle u dužinu. Kraljevi i kraljice su, primjerice, znali nositi cipele sa šiljcima dužim od sedamdeset centimetara!

Dlaka po dlaka – ljepotica!

Vjerovali ili ne, bujna kosa, debelim stonogama slične obrve kao u manekeneke Care Delevingne i trepavice koje podsjećaju na minijaturne lepeze, premazane s pet-šest slojeva vodootporne maskare, nisu oduvijek bili u modi. U srednjem vijeku, čelo se smatralo središnjim, najljepšim i najkarakternijim dijelom lica. Kako bi ga naglasile, dame su nesmiljeno čupale obrve i trepavice, što im je davalo zavodljiv izgled bolesnih čivava, a kosu na tjemenu su redovito brijale.

Svjedoci bračne kopulacije

Srednjovjekovni brakovi imali su veze s ljubavlju koliko i prosječan političar ima s poštenjem – sklapali su se zbog financijskog, društvenog ili političkog interesa. Žene se, dakako, nije pitalo žele li se udati: ako su njihovi očevi zaključili da moraju, morale su. Legalna dob za “stati na ludi kamen” bila je dvanaest godina (za žene) odnosno četrnaest godina (za muškarce). Formalne ceremonije nisu postojale: bilo je dovoljno izreći pristanak, stvarni ili ishođeni, i bili biste svezani bračnim čvorom za čitavu vječnost. Iz tog razloga, “vjenčanja” su se često održavala na ulici, u krčmama, pa čak i u krevetima. Kako je bilo teško dokazati da se par doista “uzeo”, od dvanaestog stoljeća brak postaje svetim sakramentom, strogo motren od strane crkve. Privatnost je bila nepoznat koncept: prvi bračni seks nije se smatrao intimnim činom već poslovnom transakcijom, pa su ga – pogotovo kod viših slojeva – budnim okom promatrali brojni svjedoci, uključujući roditelje mladenaca!

Muči bližnjega svoga

Pisati o srednjem vijku bez spomena mučenja isto je što i pisati knjigu o Billu Gatesu a ne spomenuti da je dotični bogat. Inkvizicija je imala pune ruke posla: ta tko bi pohvatao sve žene koje su, iz čiste zlobe, odlučile pokvariti usjeve susjedima ili kopulirati s Nečastivim na kakvom raskrižju? Klade, spaljivanje na lomači, čupanje jezika (najpopularnija metoda za heretike), metalna kruška koja se umeće u usta a potom otvori, mučenje vodom, željezna djevica, kotači za lomljenje, tijesci za glave od kojih oči iskaču iz duplji, sprave za rastezanje ekstremiteta – pomahnitala srednjovjekovna mašta nije imala granica! Naprava koju je izumio stanoviti Ippolito Marsili, poetično nazvana “Bdijenje”, trebala je, u tom kontekstu, predstavljati korak ka humanijem pristupu mučenju. Koliko je humana doista bila, procijenite sami: nagu žrtvu bi konopcima podigli iznad drvene piramide koja je stajala na nekoj vrsti postolja, a potom je polako spuštali, dok bi joj se vršak zabijao u anus ili vaginu. Ideja je bila održati žrtvu što je moguće dulje budnom (otuda naziv): kad bi se ova uslijed nesnosne boli onesvijestila, polili bi je vodom te ponovno nataknuli na piramidu, sve dok ne bi priznala ono što joj se stavljalo na teret ili, što je bilo praktičnije, umrla.

Piše: Lucija Kapural

Komentari