Ako se vaše poznavanje povijesti medicine iscrpljuje na Hipokratu i Galenu, uvjereni smo da će vam sljedeće zanimljivosti otvoriti čitav jedan svijet neobičnih liječničkih postupaka, običaja i često pogrešnih vjerovanja!
“Čudotvorni” smrdljivi lijek
Drevni Egipćani imali su raznovrsnu i efikasnu medicinsku tradiciju. Neraskidivo isprepletena s religijom i misticizmom, počela se razvijati oko 3.000 godine prije Krista, u dolini Nila, a možemo je pratiti – kroz uspone i padove – sve do 523. godine, kad Egipat osvajaju Perzijanci. Premda su liječnici bili iznimno cijenjeni, vjerovalo se da sveukupno medicinsko znanje dolazi od bogova (napose iscjeljujućih entiteta poput Ištar, Imhotepa i Amenhotepa) te da lijekovi ne djeluju zbog vlastitih svojstava već zbog božansko-magijskog upliva. Jednako tako, bolest je tumačena kao rezultat djelovanja zlih demona, duhova mrtvih ili pak gnjeva bogova. Pored mnoštva korisnih tretmana i lijekova, egipatska medicina iznjedrila je i one posve neučinkovite i bizarne. Kao što otkriva Ebersov papirus, medicinski dokument koji datira iz 1.550 godine prije Krista, u liječenju je masovno korištena pasta na bazi – životinjskog izmeta! Dobri doktor bi pomiješao kakicu psa, gazele ili magarca s usitnjenim biljem, a potom tim “čudotvornim” sredstvom, koje je usput tjeralo zle duhove, tretirao rane pacijenata. Izmet, i to krokodilski, korišten je i za kontracepciju, kao svojevrsna dijafragma: pripadnice ljepšeg spola umetale su ga u vagine.
Krema od miševa
Egipćani su kreativnost pokazali i kod liječenja prehlade i zubobolje. Za ta dva problema postojalo je jedno rješenje – pasta od krepanih, zdrobljenih miševa! Ovi glodavci u medicinske svrhe su korišteni i u drevnoj Kini. Ondje, masovno se ispijalo vino od beba miševa koje je, istinabog, užasnog mirisa i još goreg okusa, ali navodno liječi gotovo sve boleštine kojih se možete sjetiti, od prehlade, preko astme i akni do ciroze jetre. Evo recepta za ovaj tekući užas: uzmite dvadesetak živih beba miševa (ne smiju biti stariji od tri dana ako ne želite da u vašem piću pliva dlaka), utopite ih u rižinom vinu, a potom ih pustite da godinu dana fermentiraju na tamnome mjestu. Zanimljivo je da su “mišji lijekovi” bili popularni i u Engleskoj šesnaestog stoljeća. Recept za njihovu pripremu bio je jednostavan: uhvatite miša, prerežite ga popola a potom ga, dok je još topao, stavite na bolno mjesto. Onodobni liječnici jamčili su brz oporavak!
Pusti krv, ozdravi tijelo!
Puštanje krvi jedan je od najstarijih “medicinskih” zahvata – izvodilo se još u kamenom dobu! “Liječnik”, najčešće kakav šaman, dohvatio bi naoštreno kameno ili koštano oruđe te njime zarezao tijelo pacijenta. Činilo se to kako bi se isisala bolest iz tijela odnosno uklonio demon koji ju je uzrokovao. Ovaj postupak primjenjivale su i sve stare kulture – primjerice, Hipokrat je, u skladu s naukom o uspostavi ravnoteže tjelesnih sokova, preporučivao puštanje krvi iz žile najbliže bolesnomu organu. U srednjem vijeku, puštanje krvi izvodilo se prema astrološkim postavkama te se vodilo računa o mjestu i vremenu puštanja krvi, koje je bilo označeno u posebnim tablicama i pučkim kalendarima. Do razdoblja renesanse, ovaj postupak su posve nekritički provodili brijači, a od tada ga provode liječnici. Zbog nemoći ondašnje medicine, puštanje krvi i klistir napose postali su glavni terapijski zahvati u sedamnaestom stoljeću. Razvojem patološke anatomije i bakteriologije od polovice devetnaestog stoljeća, ta metoda se, srećom, polako napušta, mada je i u dvadesetom stoljeću bilo njenih ozbiljnih zagovornika.
Napao te zloduh? Probušit ćemo ti glavu!
Sredinom devetnaestog stoljeća, u Perúu je pronađena lubanja pračovjeka sa zagonetnom pravokutnom rupom na frontalnom režnju. Liječnici koji su je pregledali zaključili su da je pukotina napravljena namjerno, i to dok je osoba još bila živa. Primjeri ove drevne prakse, trepanacije, od tada su pronalaženi na svim stranama svijeta, u kulturama koje inače imaju malo toga zajedničkog. Na pitanje što je navelo naše davne pretke da buše lubanje svojih bližnjih definitivnog odgovora nema. Prema jednoj teoriji, riječ je o religijskoj praksi otpuštanja demona iz tijela opsjednutih. Drugi, brojniji stručnjaci smatraju pak da se radilo o medicinskom postupku, svojevrsnoj “praoperaciji” koja se primjenjivala kod ozljeda glave: pećinski “liječnici” vjerojatno su shvatili da se, kod puknuća lubanje, kost razgradi i zarazi okolno područje, pa su ih vjerojatno uklanjali kako bi ozlijeđenima spasili život. O trepanaciji kao metodi tretiranja ozljede pisali su čuveni antički liječnici Hipokrat i Aulo Kornelije Celzo, a u kasnijim stoljećima korištena je u liječenju duševnih bolesti. Jeziva praksa, koja je psihijatrijske pacijente pretvarala u neku vrstu zombija, napuštena je tek početkom dvadesetog stoljeća.
Zlatni napitak za opći boljitak
Korištenje urina u medicini ima dugu povijest. Liječnici antičke Grčke koristili su ga za liječenje rana, Gali su njime izbjeljivali zube a rimski autor Plinije Stariji piše o ispijanju urina kao tretmanu kod ugriza psa ili zmije, kožnih bolesti, ožiljaka, opekotina i infekcija oka. Osim u medicini, Rimljani su pišalinu koristili za bojenje tekstila, kao i za proizvodnju sredstava za pranje. Potonja praksa nije bila bez osnove – poznato je, naime, da amonijak iz urina sadrži spoj dušika i vodika, te je kao takav vrlo djelotvoran u izbjeljivanju i čišćenju.
Prah mumija za zdravlje i vitalnost
U srednjem vijeku, vjerovalo se da se od samljevenih ljudskih ostataka, poput kostiju, hrskavica i sala, dobiva panacea – univerzalni lijek za sve boleštine. U šesnaestom stoljeću, diljem Europe, ta moć je pripisana mumijama. U to vrijeme, masovno su se krale iz grobnica, kako bi se samljele, pomiješale s još nekim “čudotvornim” tvarima te prodavale za paprenu cijenu. Za pripravcima na bazi mumija je, primjerice, ludovao bretonski kralj Karlo II. Prašinu od mumija svakodnevno je pomno utrljavao u kožu, ne bi li upio moć osobe od koje je nastala te postao zdrav kao dren. Neki njegovi zemljaci ovakve “delicije” konzumirali su pak oralno. Kupci, dakako, nisu mogli znati je li lijek izrađen od stvarne mumije ili možda prašine, pa je ovo tržište bilo prepuno drskih prevaranata. Oni skeptičniji, koji su imali viška love, umjesto toga bi platili nekome da ukrade tijelo iz groba, a potom lijek od mumije pripravili u kućnoj radinosti. Povjesničari nisu sigurni kako je ovo bizarno vjerovanje nastalo. Pretpostavlja se da je riječ o pogrešnom prijevodu. Naime, perzijska riječ mumiya označavala je bitumen, tradicionalni lijek za artrozu, prijelome i kožne bolesti. Međutim, ta riječ označava i smolu koju su drevni Egipćani koristili kod mumifikacije. Moguće je da je netko pomiješao ta dva, posve različita značenja.
Trakavicom do mršavosti
Početkom dvadesetog stoljeća, u američkim ljekarnama pojavilo se novo, revolucionarno sredstvo za mršavljenje. Bilo je, obećavale su reklame, efikasno, a nije zahtijevalo gnjavažu poput tjelovježbe i izgladnjivanja. Zvuči privlačno? Pa, entuzijazam bi vam mogao malčice splasnuti ako vam kažemo da su “čudesno sredstvo” zapravo bila – jajašca trakavica! “Medicinski čiste trakavice” prodavale su se u staklenkama, kao “sredstvo za apsorpciju nutrijenata”, a korisnicima su omogućavale da jedu što god požele, kad god požele a istodobno mršave, zahvaljujući marljivim parazitima. Kad bi čovjek došao na željenu kilažu, uzeo bi tabletu koja ubija trakavicu te se riješio neželjenog “podstanara”. Zbog brojnih nuspojava, poput mučnine, proljeva, zatvora, nadutosti i migrene, dijeta na bazi trakavica vrlo je brzo izgubila na popularnosti.
Gmizavi lijek
Kad smo već kod ljigavih i gmizavih stvorenja, svakako valja spomenuti one koji se od davnina koriste u vidanju rana – crve! Poznato je, naime, da ove životinjice jedu samo tkivo koje odumire, dok ono zdravo ne diraju. Ovaj tretman bio je poznat još u antičkoj Grčkoj, a u široku primjenu je ušao u vrijeme Američkoga građanskog rata (1861. – 1865.), kad ranjenika doista nije manjkalo. Mada se mnogima okreće želudac pri pogledu na ličinke, ove su se pokazale uistinu korisnima za čišćenje rana koje teško zarastaju – toliko da je Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) 2004. godine odobrila korištenje larvi muha u svrhe liječenja. Ovaj tretman primjenjuje se kod pacijenata s teškim infekcijama, koje dovode do toga da dijelovi tijela – naročito stopala i donji dio nogu – počnu trunuti. Terapija crvima pokazala se izrazito pogodnom za dijabetičare, kojima i najmanje posjekotine znače životnu ugrozu. Nadalje, rezultati novijih znanstvenih istraživanja pokazuju crvi mogu izliječiti čak i rane inficirane superbakterijom MRSA, otpornom na antibiotike! Koja je tajna ovih kolutićavaca? Crvi izlučuju bjelančevine koje potiskuju djelovanje ljudskoga imunološkog sistema te tako guše razarajući upalni proces.
Kokainom protiv glavobolje
U devetnaestom stoljeću, kokain je smatran učinkovitim lijekom za glavobolju, iscrpljenost, želučane tegobe ali i impotenciju. Prvu operaciju s kokainom kao anestetikom izveo je američki liječnik William Stewart Halsted, koji je ubrzo i sam počeo konzumirati ovu drogu te postao prvi registrirani ovisnik o njoj. Otac psihoanalize Sigmund Freud (1856. – 1939.) bio je pak istaknuti pristaša njene upotrebe u liječenju depresije, alkoholizma i ovisnosti o morfiju.
Kako zaustaviti štucavicu? Tako da se jezik “podštuca”!
Hemiglosektomija, kirurško odstranjivanje dijela jezika, danas se primjenjuje kod pacijenata kojima je taj organ zahvaćen malignim tumorom. Pruski kirurg Johann Friedrich Dieffenbach (1792. – 1847.) jezike je sjeckao iz nešto banalnijeg razloga: kako bi zaustavio štucavicu. Barbarsku proceduru prvi put je primijenio 1840. godine, na mladiću koji danima nije prestajo štucati – pogađate, bez anestezije!
Piše: Lucija Kapural
