“O tempora, o mores!”, uzviknuo je Ciceronon u čuvenom govoru protiv Katiline. Vremena se, dakako, mijenjaju, a s njima i običaji. Kad se osvrnemo unatrag, gotovo nam je neshvatljivo što je sve minulim pokoljenjima bilo posve uobičajeno. Za vas smo odabrali niz primjera: upozoravamo vas da su neki od njih prilično ekstremni!
Mrtvaci koji čitaju i vampiri u kavezima
Od običaja vezanih za trupla, sprovode i oplakivanje pokojnika u viktorijanskoj Engleskoj mogli biste osjetiti laganu mučninu. Možda najbizarniji jest fotografiranje preminulih članova obitelji. Truplo se još ne bi ni bilo ohladilo, a tugujući članovi obitelji bi ga odjenuli u svečanu odjeću, napravili mu frizuru po posljednjem kriku mode te ga postavili u svakodnevni položaj, da se doima kao da je živ. Primjerice, nagurali bi ga u sofu, prekrižili mu noge te mu u ruke tutnuli knjigu. Mrtvacima su često nasilno otvarali oči, a postojali su i posebni stalci koji su omogućavali da stoje uspravno. Ukočenost nije smetala nikome – ta ona je u to vrijeme bila silno popularna i među živima. Najmorbidnije su ipak bile fotografije mrtvih mališana, s kojima su njihova braća i sestre bili prisiljeni pozirati, kao da se ništa neobično ne događa. Kako preminuli nisu odmah sahranjivani, kapele u kojima bi ih obitelj došla otpratiti na vječni počinak nesnosno su zaudarale, pa bi okupljeni tijekom čitavog obreda na nosu držali namirisane maramice, a pokoja osjetljivija dama znala se srušiti i u nesvijest. Za slučaj da ožalošćeni ne bi bili dovoljno ožalošćeni, mogli su se unajmiti profesionalni žalovatelji, neka vrsta narikača, koji bi vrlo uvjerljivo uzdisali, lili suze, hvatali se za prsa ili, ako bi osjetili inspiraciju, padali na koljena i čupali si kosu.
Niste još dovoljno zgroženi? Kako grobnih mjesta nije bilo na svakom koraku, Viktorijanci su morali biti ekonomični. Uobičajeno mjesto za “vječni parking” bila je gradska grobnica, u kojoj bi se sanduci s preminulim članovima obitelji slagali jedni na druge, poput sardina u konzervi. Oni koji si nisu mogli priuštiti ovakav de luxe smještaj, bližnje su sahranjivali na grobljima pored crkvi, gdje bi se u raku od desetak kvadratnih metara naslagalo stotinjak trupala. Da stvar bude gora, bande pljačkaša grobnica vrebale su na svakom koraku. Lupeži nisu bili u lovu samo na zlatne zube i nakit – još češće bi krali trupla te ih prodavali liječnicima za anatomske studije. Oni beskrupulozniji, kojima se nije dalo kopati, čak bi utamanili kakvog skitnicu te se tako domogli friškog trupla za prodaju.
Kako bi otežali posao kradljivcima trupala, oni imućniji bi oko groba dali izgraditi metalni kavez. Te čvrste, nerijetko estetski privlačne konstrukcije nisu štitile samo mrtve od živih, nego i žive od mrtvih. Naime, praznovjerni Englezi bojali su se mogućnosti da njihova voljena tetka, poštovani otac ili obožavani šurjak ustanu iz groba u formi vampira, pa su im ovakve barijere pružale sigurnost. Iz istog razloga, preminuli su nerijetko sahranjivani licem prema dolje: ako bi se “probudili” s iznenadnim porivom da piju krv živima, počeli bi kopati te bi se samo još dublje ukopali u zemlju.
Lijepe udovice lijepo gore
Premda je danas uglavnom izumrla, okrutna praksa sati stoljećima je bila svakodnevica u indijskom patrijarhalnom društvu. Riječ je o običaju ritualnog spaljivanja udovica: od njih se očekivalo da, zajedno s truplom pokojnog muža, legnu na pogrebnu lomaču te budu kuš dok ih vatrena buktinja žive guta. Ovakvo samožrtvovanje nazvano je sati, što na sanskrtu znači “časna žena”, budući da se smatralo ultimativnom formom ženske odanosti. U početku, udovice su dobrovoljno pristajale na ovaj čin, vjerujući kako će, zbog njihove žrtve, biti izbrisani svi grijesi voljenog pokojnika. One koje bi se odlučile to napraviti stekle bi veliki ugled, a nakon smrti štovalo ih se kao lokalna božanstva. S vremenom, počeli su ih prisiljavati na takvu smrt, pod opravdanjem da, ako ne skoče u vatru, gube čast. Drugim riječima, bile su ubijane na najgori zamislivi način.
Ponekad bi na putovanje s onu stranu granica boli kretale u društvu. Primjerice, prilikom sprovoda maharadža i ostalih moćnika, dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Nakon niza pokušaja bijega s lomače, neugodnih za organizatore ovakvih evenata, mjere osiguranja su pooštrene. Sirotice su počeli vezati za lomaču ili jedne za druge, a one osobito tvrdoglave bi drogirali. Zanimljivo, neke bi se i tada uspjele otrgnuti te pokušati skočiti s lomače, a promatrači bi im tada pomagali da sačuvaju čast mlateći ih bambusovim štapovima dok ne bi jednostavno pale u vatru.
Poznat je slučaj udovice iz osamnaestog stoljeća (da, praksa je bila aktualna sve do 1829. godine, kad su je zabranili Britanci!) koja je pobjegla s lomače te spas potražila u rijeci. Okupljeni muževi izvukli su je iz vode te joj, prije nego što su je vratili u vatru, slomili ama baš svaku kost u tijelu. Onako za svaki slučaj, da joj ne padne napamet ponovno bježati.
Prema jednoj teoriji, jeziva tradicija korijen vuče iz religije. Njome se štuje čin hinduske božice Sati, koja se dobrovoljno spalila u žrtvenom ognju u prisutnosti brahmana i kolega bogova. Učinila je to u znak protesta prema ocu, koji joj je uvrijedio muža Šivu ne pozvavši ga na žrtvenu svečanost. Prema drugoj, vjerojatnijoj teoriji, njen korijen je u sprečavanju udovica da naslijede suprugovo bogatstvo.
Tisućljeće sakaćenja žena
Ako bismo trebali običaj koji je okrutan koliko i besmislen, lako bismo se opredijelili za podvezivanje stopala Kineskinja. Njegovi počeci sežu u davno deseto stoljeće, a izumro je tek u dvadesetom stoljeću, što će reći da su žene na ovaj način sakaćene punih tisuću godina. Što je, pobogu, potaknulo ovu dijaboličnu praksu?
Postoji nekoliko teorija, poput želje da se imitira prirodno maleno i delikatno stopalo prinčeve najdraže konkubine, ali rijetki zapisi iz tog vremena ne pružaju konačno objašnjenje. Ono što se sa sigurnošću zna jest to da je ova “moda” isprva bila raširena među pripadnicama elite, jer su stopala na kojima se jedva moglo stajati bila simbol pošteđenosti od teškoga fizičkog rada. Kao takva, signalizirala su kako je jedini zadatak njihovih vlasnica bio da služe muževima i vode domaćinstvo. S vremenom, postala su ultimativna odrednica ljepote i erotičnosti – priručnici za seks iz vremena dinastije Qing predlagali su čak četrdeset osam načina za predigru sa stopalima. Premda su im draškala maštu, muškarci su ovakva stopala rijetko viđali. Uzbuđivao ih je u prvom redu ženski hod, koji je, zbog silnih zavoja, bio otežan.
Barbarskom običaju su se od sedamnaestog stoljeća počele podvrgavati i žene slabijega imovinskog statusa. To je otišlo toliko daleko da cure s normalnim stopalima nisu uspijevale naći muževe. Ono što se nazivalo lotosovim stopalima, zbog asocijacije na nježnost tog cvijeta, zapravo su bile deformirane hrpe mesa koje su, zbog neizbježnih gljivičnih infekcija, nepodnošljivo zaudarale. Podvezivanje se, naime, temeljilo na lomljenju kostiju luka stopala djevojčica, nakon čega bi se prsti svijali prema dolje, dok ne bi dotaknuli tabane i puknuli – dakako, sve bez ikakvog tipa anestezije. Unakaženi dio anatomije tada bi se omotao zavojima. Lotosova stopala rijetko bi bila duža od osam centimetara, a cijena koju su njihove vlasnice plaćale zbog “ljepote” bio je život proveden u boli – ako prije toga ne bi umrle od gangrene.
Računa se da je do 1949. godine, kad su komunisti zakonom zabranili ovaj nehumani običaj, njegove posljedice pretrpjelo više od dvije milijarde Kineskinja. Posljednja tvornica tzv. lotos cipela, namijenjenih ovim jadnicama, zatvorena je tek 1999. godine.
Dame bez obrva i svinje na optuženičkoj klupi
Spaljivanje “vještica” nije bilo jedini neobičan običaj srednjeg vijeka, dugačkoga i burnog razdoblja ljudske povijesti koja baš i nije bilo poznato po kritičkom promišljanju. Život je tada znao biti bijedan, okrutan i kratak, i to ne samo za ljude. Sve vrste životinja, od vinske mušice do mrkog medvjeda, mogle su se naći s pogrešne strane zakona, optužene za opačine u rasponu od uništavanja usjeva do šurovanja s demonskim entitetima. Za potonje se najčešće sudilo crnim mačkama, a bulom pape Grgura IX. iz 1233. službeno je naloženo masovno istrebljenje ovih suradnica Nečastivog.
Postoje zapisi o čak osamdeset pet sudskih procesa koji su vodili protiv pripadnika faune, a većina osumnjičenika proglašena je krivima te, ovisno o sreći, obješena ili bačena na lomaču. Blaže kazne bile su progonstvo, udarac po glavi ili samo usmena opomena.
Prvi zabilježeni slučaj dogodio se kod Aoste u sjeverozapadnoj Italiji 824. godine, kad su krtice izvedene na sud zbog kaznenoga djela vandalizma. Godine 1474., jedan je pijetao optužen za protuprirodni čin: više svjedoka vidjelo ga je kako liježe jaja. Kako nije rekao ni kukuriku u svoju obranu, skratili su ga za glavu. Negdje u to vrijeme, mladoj magarici sudilo se za zločin razbludnosti. Srećom, njen gospodar uspio je dokazati da je na bludne radnje prisiljena od strane jednog magarca, pa su optužbe odbačene.
Životinje su mogle biti dovedene i na svjetovne i crkvene sudove, a u pravilu su imale pravo na odvjetnika. Najčešće se ipak sudilo svinjama, za koje se vjerovalo da imaju osobit apetit prema ekstremitetima pokojne ili, božeprosti, žive djece. Ova praksa potrajala je debelo iza srednjeg vijeka: zadnja beštija pred suca je izišla u osamnaestom stoljeću.
Piše: Lucija Kapural
