Bizarne smrti povijesnih ličnosti: Skok u vulkan, napitak od rastaljenog zlata i leteća kornjača

Nema svatko privilegij umrijeti u vlastitom krevetu, okružen ožalošćenim potomcima. Zabilježene su mnoge neobične, simbolične, zastrašujuće te katkad, ma koliko to ružno zvučalo, komične smrti povijesnih ličnosti, a još su brojnije legende o načinima na koji su se neke od njih pretvorile u prah i pepeo. Možda vam je poznato da se papa Hadrijan IV. S tvorcem susreo nakon što se zagušio muhom koja mu je upala u vino; da su vojvodu George Plantageneta, notornog pijanca osuđenog za veleizdaju, pogubili na simbolični način, utopivši ga u bačvi vina; da je engleski kralj Henrik I. umro je od prejedanja paklarama; da je plesačicu Isadoru Duncan zadavio vlastiti šal, zaplevši se za osovinu automobila ili da je arhitekt Stanford White ubijen na krovu Madison Square Gardena, zgrade koju je projektirao… Za vas smo odabrali manje poznate no podjednako bizarne primjere susreta s Velikim koscem, uz nadu da vas čitanje narednik redaka neće učiniti paranoičnima. Ako ipak poluči takav efekt, sjetite se izreke mudrog Marka Aurelija: “Čovjek se ne treba bojati smrti, već toga da nikad nije počeo doista živjeti”.

Zub smrti

Način na koji je 892. godine skončao Sigurd Eysteinsson zaslužuje počasno prvo mjesto na listi bizarnih smrti. Poznatiji kao Sigurd Moćni, ovaj vikinški poglavica željeznom je rukom vladao Orkneyskim i Shetlandskim otočjem, no s vremenom mu je valjda dosadilo biti okružen vodom. Bacivši oko na škotsko kopno, udružio se s još nekoliko poglavica te krenuo u teritorijalnu ekspanziju. Moćna vojska osvojila je sjeverni dio zemlje, pregazila Sutherland i Caithness te, prolijevajući krv svuda oko sebe, pod kontrolu stavila sva područja do današnjeg Moraya.

Tom grofovijom, koja se u prošlosti zvala Elginshire, vladao je poglavica Mael Brigte Krivozubi. Radilo se o časnom čovjeku neugledne fizionomije: nadimak pod kojim će ući u povijest donijeli su mu dugački, istureni zubi, slični onima u vepra.

U želji da ubrza stvari, Moćni je izazvao Krivozubog na bitku u kojoj će svaki poglavica odabrati četrdeset najboljih ratnika. Sigurd, koji do časti nije držao ni koliko do lanjskog snijega, na bojišnici se pojavio s dvostruko toliko vojnika, pa su njegove trupe s lakoćom svladale i masakrirale protivnike. Sigurd, koji se nikad nije bojao zakrvariti ruke, osobno je dekapitirao naivnog Brigtea, a njegovu glavu je privezao za sedlo kao trofej.


Dok je trijumfalno jurio na svome vrancu, neprijateljeva glava je poskakivala, a jedan od njegovih isturenih zuba zabio se u jahačevu nogu. Rana se, slijedeći valjda karmičke zakone, inficirala, a Sigurd je nekoliko dana kasnije umro od sepse.

Dama pod stolom, glava na panju

 Francuski državnik Félix Faure (1841. – 1899.) u povijesti je zapamćen zbog svoje sramotne uloge u Dreyfusovoj aferi, slučaju vojne špijunaže koja je prerasla u unutrašnjopolitičku krizu. Godine 1894., francuska protuobavještajna služba otkrila je dokument koji je upućivao na to da neki časnik iz glavnog stožera prodaje vojne tajne Njemačkoj. Bez ozbiljnije provjere, optužen je kapetan Dreyfus, jedini Židov u stožeru. Nesretni kapetan je, bez stvarnih dokaza, 1895. osuđen, a iste godine je pukovnik Picquart, šef protuobavještajne službe, otkrio da je pravi krivac bojnik Esterházy. Vodstvo glavnog stožera je, međutim, stvarnog krivca oslobodilo, a Picquarta šutnulo u Tunis. Sve to je odobrio Faure: upravo njemu, koji se otvoreno protivio Dreyfusovom oslobođenju, Émile Zola je 1898. uputio čuveno otvoreno pismo “Optužujem”. Zbog pisma u kojem vladu tereti za antisemitizam i prikrivanje dokaza, slavni romanopisac je dobio godinu dana odmora na državnim jaslama, ali je rešetke izbjegao pobjegavši u Veliku Britaniju.

Podjednako sramotna bila je predsjednikova smrt. Preminuo je u svome uredu, u pedeset osmoj godini – prema službenoj verziji, od unutrašnjeg krvarenja. Upućeni su, međutim, kasnije ispričali da je posljednji dah ispustio dok ga je dvostruko mlađa ljubavnica Marguerite Steinheil oralno zadovoljavala u salonu Elizejske palače, ispod radnog stola. Navodno je, usred uzbuđenja, dobio infarkt.

Steinheil, živahna dama poznata po avanturama s moćnim i bogatim muškarcima, kasnije je objavila memoare, ali je oko događaja te kobne noći bila upravo iritantno neodređena. Premda nema sumnje u to da je bila predsjednikova ljubavnica te da je bila u Elizejskoj palači kad je ovaj umro, ova priča možda je pomalo nategnuta. Prema nekima, za nju je kriv dvosmisleni epitaf Feureova političkog suparnika Georgesa Clemenceaua. Ovaj je, naime, o pokojniku zlobno napisao: “Il voulait etre César, il ne fut que Pompée” (“Želio je biti Cezar, ali bio je samo Pompej”), a zadnja riječ, pompée, ujedno je francuski žargonski izraz za spomenutu vrstu seksualne radnje.

Mračni sjaj zlata

Rimski vojskovođa i političar Marko Licinije Kras (115. prije Krista – 53. prije Krista) bio je jedan od najbogatijih ljudi svih vremena, što mu je priskrbilo nadimak Dives (“Najbogatiji”). Poznat po pohlepi, golemi imetak stekao je svim zamislivim vrstama koruptivnih radnji. Novac ga, međutim, nije uspio spasiti od stravičnog kraja koji mu je sudbina odredila.

Sulin pristaša, kao pretor je 71. prije Krista ugušio ustanak robova predvođenih Spartakom, a 60. prije Krista s Cezarom i Pompejom sklopio je Prvi trijumvirat, u čemu je vidio mogućnost za novo bogaćenje. Trijumvirat je 56. prije Krista obnovljen, a Kras i Pompej su imenovani za konzule. Po novom ugovoru, Krasu je povjerena uprava Španjolske i Sirije na pet godina.

Godine 54. prije Krista, kao guverner Sirije, zaratio je s Partskim Carstvom. U bitci kod Harana, pao je u ruke neprijatelja. Parti su ga smaknuli na jeziv način: kako bi se narugali njegovu bogatstvu, u grlo su mu polako usuli rastopljeno zlato. Nakon toga su mu glavu – ono što je ostalo od nje – odsjekli te poklonili svome vladaru.

Trostruko samoubojstvo

Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, al’ ni živjeti baš nije novije” potresni su stihovi pjesme “Do viđenja, prijatelju, do viđenja”. Ovom lirskom oporukom, pisanom vlastitom krvlju, od života se oprostio Sergej Jesenjin (1895. – 1925.), možda najveći ruski liričar.

Živio je burno: ženio se četiri puta, češće je bio pijan nego trijezan, a prkošenje društvenim konvencijama postalo mu je zaštitni znak. Izazivao je skandale da razbije dosadu, tukao se, spavao s tuđim ženama… Svojim likom i djelom izvršio je snažan utjecaj na mlađu generaciju ruskih pisaca, koji su poput vrča najslađeg nektara ispijali “jesenjštinu”, dekadentan odnos prema svijetu. Onaj koga su poete-žutokljunci uzdigli do statusa proroka bio je, međutim, duboko nesretna osoba. “Odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi” stihovi su koje je napisao godinu dana prije smrti. Književnik je, čini se, bio na nezaustavljivoj putanji očaja, putanji koja je vodila do sobe u hotelu “Angleterre”. Bila je to posljednja stanica.

U prostoriji punoj neprikladno svijetlog namještaja, jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća izvršio je samoubojstvo. Kako bi bio siguran da će doista napustiti ovu dolinu suza, kombinirao je tri metode – prvo si je prerezao žile, potom se objesio o cijev grijalice, da bi potom izgorio od njene pare. Nakon Jesenjinove smrti, prava nad njegovim djelima preuzela je supruga broj četiri, Sofija Andrejevna Tolstoj: unuka Lava Tolstoja pobrinula se za to da djela njezina pokojnog supruga snažno odjeknu u svijetu.

Zanimljivo, Sofija je unatoč pesimističnoj prirodi svoga supruga sumnjala u to da je on digao ruku na sebe. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, za pravo su joj dali kako amaterski istraživači tako i profesionalni kriminalisti, koji su pronašli niz “rupa” u priči o suicidu. Spominju se tako Jesenjinova pisma, iz kojih je jasno da ga je policija pratila, kao i smaknuće nekolicine ljudi iz njegova kruga prijatelja, a na svjetlo dana izišla je i činjenica da je Wolf Ehrlich, kojemu je Jesenjinova oproštajna pjesma posvećena, bio tajni agent. Nadalje, čini se da su, ubrzo po pjesnikovoj smrti, svijet pod čudnim okolnostima napustili svi koji su sudjelovali u istrazi.

Pisac i redatelj Vitalij Bezrukov smatra da su dokumenti o pjesnikovom samoubojstvu lažirani, te da je ovaj bio još jedna žrtva Staljinova režima. Upozorio je na zanimljiv detalj: u praksi se nemoguće objesiti o glatku cijev parnoga grijanja konopcem na kojem nema omče. Nadalje, mrtvačeva ruka bila je svijena – da se sam objesio, visjela bi uz tijelo. Policijski poručnik Histalov je pak dobio anonimno pismo s fotografijom mrtvog pjesnika: na Jesenjinovoj glavi vidi se udubljenje koje je moglo nastati od udarca.

Nepobjedivog hrvača rastrgali su gladni vukovi

U šestom stoljeću prije Krista, u antičkom gradu Krotonu rodilo se muško dijete nevjerojatne snage: legenda kaže da je novorođenče toliko snažno zamahivalo rukama da ga ni rođena majka nije uspjela podojiti, a njegov prodoran plač poplašio je stoku u obližnjim štalama. Milon, kako je nazvan, s vremenom se pretvorio u hodajuću nakupinu bicepsa i kvadricepsa, što ga je predodredilo za karijeru hrvača. Mladi Grk proslavio se na Olimpijskim igrama, šest puta se okitivši pobjedničkim lovorikama. Na Pitijskim igrama također je trijumfirao šest puta, na Nemejskim devet, na Istamskim deset a, onako usput, istaknuo se i kao vojskovođa.

O fizičkoj nadmoći Milona iz Krotona raspredale su se brojne legende, a danas je teško sa sigurnošću utvrditi u kojoj se mjeri radilo o pretjerivanju suvremenika. Prema nekim izvještajima, “najjači čovjek na svijetu” mogao je ponijeti odraslog bika na ramenima, zdrobiti jaje obrvama, sviti koplje golim rukama ili pak prepoloviti kamen dlanom. Kako bi ostao u fit formi, svakodnevno je jeo deset kilograma mesa i deset kilograma kruha, što je zalijevao s dvadeset krčaga crnog vina. Dakako, svi su ga se bojali a on se navodno nije bojao nikoga i ničega, pa ni bogova. Onako pun sebe, rado se razmetao svojom snagom, što mu je u konačnici došlo glave.

Šećući šumom, jednog je dana slučajno nabasao na drvo koje je udarac munje bio gotovo prepolovio. Sretan zbog izazova, gurnuo je ruku u procjep, uvjeren kako će s lakoćom do kraja razdvojiti dvije polovice. Ali, avaj, ruka mu je ostala zaglavljena, a nije je uspio osloboditi ni kad se stopalima upro o deblo. Prvi put u životu, morao je priznati poraz. Nemajući druge, čekao je da netko naiđe i asistira mu u sramotnom činu oslobađanja iz zamke. Na Milonovu žalost, oni koji su naišli na pameti nisu imali pružanje prve pomoći već utaživanje vlastitog apetita. Radilo se, naime, o čoporu vukova. Nesretni hrvač, iscrpljen višednevnim žeđanjem i gladovanjem, bio je lak plijen za gladne zvijeri. Nakon što su ga rastrgale, jedino što je ostalo od njega bila je ruka, zaglavljena u drvetu.

Smrt na grčki način

Čini se da najviše primjera bizarnih smrti dolazi iz antičke Grčke – zabilježeni su, naime, i čudniji slučajevi od onoga Milonova. Oca tragedije Eshila je, prema predaji, ubio orao. Grabežljiva ptičurina nosila je kornjaču u kandžama, a slasnog se mesa odlučila domoći tako da razbije njen oklop o neki kamen. Orao, čini se, nije imao “oko sokolovsko” pa je, zamijenivši Eshilovu ćelavu glavu za kamen, na nju ispustio teret. Eshil je na licu mjesta ostao mrtav, čime se ispunilo proročanstvo da će ga ubiti predmet koji će pasti s neba.

Ni smrt njegova kolege Sofokla nije bila uobičajena. Prema nekim izvorima, autor “Antigone” ugušio se progutavši bobicu nezrelog grožđa; prema drugim, umro je od sreće kad je doznao da je njegova tragedija proglašena najboljom na natjecanju.

Atenski zakonodavac Drakon u nasljeđe nam je ostavio pridjev “drakonski”, kojim opisujemo rigorozne zakone ili mjere. Dok neki povjesničari sumnjaju u njegovo postojanje, predaja kaže da je 621. godine prije Krista kodificirao dotad nepisane zakone, koje je aristokracija samovoljno tumačila. Kako bilo, zabilježeno je da je umro na neobičan način. U kazalištu u Egini, zahvalni građani na njega su bacili svoje plašteve, želeći mu ukazati počast, ali se zlosretni zakonodavac pod njima ugušio.

Haronda, grčki filozof i pravnik iz šestog stoljeća prije Krista, rodnom gradu Cataniji sastavio je zakonik, u kojem je objedinio propise halkiđanskoga običajnog prava. Prema legendi, ubio se jer je prekršio vlastiti zakon. Naime, “Harondini zakoni” propisivali su smrtnu kaznu za svakoga tko u skupštinu unese oružje. Bježeći od razbojnika, jednog je dana utrčao u tu zgradu tražeći pomoć, no zaboravio je da mu nož i dalje visi o pojasu. Želeći primjerom ukazati na važnost poštovanja zakona, digao je ruku na sebe.

Prema povjesničaru Diogenu Laertiju, filozof i matematičar Pitagora je, bježeći s učenicima pred ruljom koja je u njima gledala podrivače društvenog poretka, naišao na polje graha. Učitelj i učenici morali su proći preko njega ako su htjeli spasiti glave, a potonji su to i napravili. Vjerujući da u grahu obitavaju duše pokojnika, Pitagora je odbio gaziti po njemu te je sjeo pored polja, drsko prekriživši ruke. Progonitelji su ga, dakako, uhvatili i na licu mjesta ubili.

Diogen Laertije opisao je i kraj filozofa Heraklita. Prema njemu, čovjek koji je naš svijet opisivao kao “vječno živu vatru koja se s mjerom pali i s mjerom gasi” je, želeći izliječiti vodenu bolest po onodobnom receptu, namazao čitavo tijelo kravljom balegom. Njen miris privukao je čopor pasa lutalica, koji su rastrgali filozofa.

O Empedoklu, grčkom filozofu koji je naučavao da se tvar sastoji od četiriju vječnih i nepromjenljivih elemenata – zemlje, vode, zraka i ognja – raspredale su se brojne legende. Govorilo se, primjerice, da je činio čuda, katkad pomoću primjene tajnih znanstvenih principa a katkad pomoću magije. Iz tog razloga, i raširenu priču o njegovoj smrti valja uzeti sa zrnom soli. Empedoklo se navodno bacio u krater aktivnog vulkana Etne, kako bi dokazao da je bog. Dokazao je suprotno: skončao je na licu mjesta.

Liše: Lucija Kapural

Komentari