Bizarna strana povijesti: Kosti divova, zubi mrtvaca i oči ozračenih vatrogasaca

Za vas smo, nasumičnim redoslijedom, probrali manje poznate no iznimno zanimljive činjenice iz svjetske povijesti. Zašto su antički Grci vjerovali u postojanje divova? Od čega su se izrađivale prve zubne proteze? Zašto su se sluge egipatskih faraona mazali medom? Pročitajte i doznajte!

1. Prema “Guinnessovoj knjizi rekorda”, najveća snježna pahulja ikad izmjerena pronađena je 1887. godine u Fort Keoghu, vojnoj bazi u američkoj saveznoj državi Montani. Promjer joj je iznosio nevjerojatnih trideset osam centimetara!

2. Divovi, poput nakaznih storukih Hekatonhira, imaju istaknuto mjesto u grčkoj mitologiji. Neizmjerno jaki, u pravilu pogane ćudi, predstavljali su izazov i za olimpske bogove, a da o običnim smrtnicima i ne govorimo. Nije čudno da gigantima pripada tako značajna uloga: antički Grci su, naime, smatrali da imaju “dokaz” njihove egzistencije. Radilo se o golemim kostima i lubanjama koje su pronalazili diljem svoje domovine: ta kome su, ako ne divovima, mogle pripadati? Pa, danas znamo da su pripadale vunastim mamutima i ostalim izumrlim životinjskim vrstama iz prapovijesti.

3. Život slugu egipatskih faraona nije bio nimalo lak. Kao da obavljanje najnapornijih poslova i hlađenje gospodara – koji te mogao likvidirati za najmanju grešku – palminim listom nije bilo dovoljan izazov, ovi nesretnici imali su i specijalan zadatak: namazati se medom te, onako ljepljivi, hodati ispred faraona. Zašto su to, pobogu, činili? Objašnjenje je jednostavno koliko i okrutno: kako bi se muhe lijepile na njih, a ne na zemaljsku inkarnaciju boga Horusa! Kad smo već kod meda, valja spomenuti da ga ni stari Perzijanci nisu koristili samo kao hranu: osuđenika na smrt strpali bi u izdubljeno deblo, dok su mu ruke, noge i glava virili iz njega. Nesretnika bi potom namazali medom, što je privlačilo stotine kukaca. Ovi bi ga doslovce živog pojeli, a umiranje je znalo potrajati i danima!

4. Bakice i djedovi koji drže do sebe ne mogu ni zamisliti život bez zubne proteze. Umjetni nadomjestak za zube i okolno tkivo ima dugu i uzbudljivu povijest. Prve ovakve naprave, izrezbarene iz slonove kosti, počele su se koristiti još u šesnaestom stoljeću, da bi se u osamnaestom stoljeću pretežno izrađivale od porculana. Primjerice, lažno zubalo Georgea Washingtona nije, kao što se pogrešno misli, bilo napravljeno od drveta, već od porculana, slonove kosti i zlata. To je, međutim, bio poprilično skup “sport”, pa početkom devetnaestog stoljeća zubna protetika skreće u pragmatičnom, a ujedno i morbidnom smjeru: počinju se koristiti pravi zubi, iščupani iz usta poginulih vojnika! Da, zvuči grozno, ali nije da pokojnicima naročito trebaju…

5. Povijest Islanda otpočinje davne 874. godine, kad su se na otok iskrcali norveški Vikinzi. Legenda kaže da je Ingólfur Arnarson, poglavica zastrašujućih ratnika, bacio na otok dva drveta, rekavši da će podići grad ondje gdje padnu. Pala su, eto, na tlo u zaljevu u kojem je obilje vruće vode stvaralo gust dim. Tako je rođen Reykjavik, što bi u prijevodu s islandskog jezika značilo “zadimljeni zaljev”.

6. Stolnjaci su se počeli koristiti u kasnome srednjem vijeku, no njihova funkcija razlikovala se od one današnje. Ovi komadi platna, u pravili bijeli, zapravo su se koristili kao gigantski ubrusi: u boljim kućama, nakon obilne gozbe, od pristojnog gosta očekivalo se da masne ruke i bradu obriše o stolnjak. Što je ovaj bio prljaviji, smatralo se da je fešta bila uspješnija.

7. Dana 26. travnja 1986. godine, u 1 sat i 23 minute po lokalnom vremenu, eksplozija na četvrtom reaktoru nuklearne elektrane “Vladimir Liljič Lenjin” u ukrajinskom gradu Černobilu zauvijek je promijenila svijet kakav znamo. Posljedice katastrofe, do koje je dovela kombinacija nesigurnog dizajna sovjetskoga nuklearnog reaktora i ljudske greške, osjećaju se i danas – okolica je ozračena i trideset četiri godine nakon kobne eksplozije. Dakako, vatrogasce koji su toga kobnog dana pokušavali ugasiti požar u nuklearki ubila je radijacija – bila je toliko intenzivna da su se oči nekih od njih iz smeđih pretvorile u plave!

8. Ananas, tropsko voće podrijetlom iz Južne Amerike, u Europu je prenesen 1514. godine, da bi tek početkom osamnaestog stoljeća postao veliki hit, napose u Engleskoj. Tamošnja gospoda i dame hodali su naokolo noseći ovaj mirisavi plod u rukama, kako bi iskazali svoj status – ananasi su, naime, u to vrijeme bili skupi “kao svetog Petra kajgana”. Nadalje, uzorci egzotičnog voća raširili su se po zavjesama, ukrasnim jastučićima pa i tepisima modernih stanova. Postojala je čak usluga koju bismo mogli nazvati rent-a-ananas: pokondirene tikve mogle su, za nevelik iznos, unajmiti ananas na jedan dan te njime  impresionirati poznanike!

Piše: Lucija Kapural

Komentari