Bila je najobrazovanija žena svoga vremena, a vjerski fanatici naživo su joj oderali kožu!

Sudbina Grkinje Hipatije (oko 355. – 415.), jedne od prvih poznatih i priznatih filozofkinja u povijesti, žene čije ime nosi jedan planetoid te krater na Mjesecu, mučan je i krvav primjer pobjede fanatizma nad slobodoumljem, vjerskom tolerancijom te zdravim razumom kao takvim. Kći Teona, uglednog matematičara iz Aleksandrije, isprva je krenula očevim stopama: uz aritmetiku i geometriju, izučavala je astronomiju, a neki joj povjesničari čak pripisuju izum astrolaba. S vremenom se zainteresirala za filozofiju a, zahvaljujući iskričavoj inteligenciji i polemičkom duhu, primljena je na obuku u neoplatoničku školu, ranije rezerviranu isključivo za pripadnike snažnijeg spola. Ubrzo je i sama postala jedna od predavačica, a potom voditeljica vlastite škole, u kojoj se okupljao nekršćanski krug mislilaca, a njeni brojni radovi, poput komentara Diofantove “Aritmetike” i Apolonijevih “Konika”, izgubljeni su u povijesnim kovitlacima. Posevćena znanstvenom radu, nikad se nije udavala niti je imala djece, a svoju izvanrednu ljepotu pokušavala je što više prikriti, odbacujući svaki vid putenosti i senzualnosti. Uz to je propagirala asketizam, odričući se svih potreba osim onih najosnovnijih, izražavajući potpunu ravnodušnost prema sferi svjetovnog. U tome je, prema legendi, išla toliko daleko da je učeniku, koji joj je izrazio ljubav, pokazala komad platna umrljanog svojom menstrualnom krvlju, što je trebalo simbolizirati nečistoću svega materijalnog!

Premda su izvješća o njenom životu štura, katkad i kontraditorna, svi se slažu u jednom: Hipatija je bila obrazovana, darovita i cijenjena građanka Aleksandrije. Živjela je i djelovala u vremenu u kojem se žensko isticanje dočekivalo sa zazorom, no suvremenici joj nisu osporavali ni znanje ni moralni autoritet. Filozofiju, dotad rezerviranu za zatvoreni krug najobrazovanijih, učinila je dostupnom širim skupinama, nerijetko držeći predavanja na ulici. Nažalost, upravo golemi utjecaj koji je uživala bio je prva stepenica s koje je otpočeo uspon prema njezinu nelijepom kraju. Smrt filozofkinje u vrijeme protupoganskih progona cara Teodozija II. opisao je povjesničar Sokrat Skolastik. Prema njegovim zapisima, Hipatijina popularnost s vremenom je postala trn u oku aleksandrijskih kršćana. Među njima se raširilo mišljenje da je upravo ona kriva za tešku zavadu između aleksandrijskog biskupa i rimskog prefekta, svoga bliskog prijatelja, a njeni neprijatelji su s lakoćom uvjerili neobrazovani puk da je riječ o vještici koja crnom magijom potiče razdor kako bi ovladala gradom. Jednog dana, bijesna rulja ju je izvukla iz kočije te odvukla u crkvu. Nesretnu ženu ondje su svukli do gola, kako bi je ponizili, a potom joj naživo oderali kožu krhotinama grnčarije i nazubljenim rubovima školjki. Iživljavanje se nastavilo i nakon što je ispustila posljednji bolni dah: njeno tijelo su raskomadali, pa dijelove povlačili ulicama do Kinarona, mjesta u blizini grada, gdje su ih spalili na lomači.

Piše: Lucija Kapural

Komentari