Bijes novinara izazvale mučne fotografije iz Rodezije

J. Ros Baughman

Fotografija je moćno oružje koje omogućava da bez obzira gdje smo dobijemo širu sliku stvarnosti. I danas se “lome koplja” oko samog načina na koji fotografija treba biti snimljena, treba li fotograf zadržati svoj položaj iza fotoaparata ili ga u nekim trenucima ostaviti po strani. S tim pitanjem suočio se još kao mladac, fotograf J. Ross Baughman koji je s dvadeset i tri godine dobio Pulitzerovu nagradu.

Ulazak u rodezijsku konjičku jedinicu

Fotograf J. Ross Baughman prihvatio je ponudu da izvještava s područja Rodezije o građanskom ratu koji je tamo bjesnio još od 1964. godine. U Rodeziju je krenuo kao fotoreporter  najpoznatije svjetske agencije Associated Pressa 1977. Pri tome je uspio ući u konjičku jedinicu rodezijskih snaga sigurnosti, osnovanu 1975. za borbu protiv nacionalističkih gerilskih snaga. Tijekom dva tjedna snimio je niz fotografija koje otkrivaju prirodu brutalnog odnosa bjelačke manjine nad većinskim crnačkim stanovništvom.

Skrivanje snimljenog materijala


Vojne snaga primjenjivale su silu kako bi prisilile seljane da prestanu pomagati gerilcima kao i u hvatanju samih gerilaca. Rodezijska vlada je zaplijenila Baugmanu gotovo sav materijal, što je snimio tijekom dva tjedna boravka u patroli vojnih snaga Rodezije, no nasreću nisu mu oduzeli sve, uspio je skriti tri role materijala koje su ubrzo ugledale svjetlo dana na Zapadu. Već iduće godine dobio je Pulitzerovu nagradu kao najmlađi fotograf, koji je primio tako prestižno priznanje za svoj rad. S ovim je fotografijama navukao na sebe bijes rodezijske vlade, što mu je bilo nebitno, no problem je bio bijes kolega uzrokovana dijelom zavišću, a dijelom etičkim pitanjima. Neovisno o uzroku svog nezadovoljstva novinari su svaki njegov postupak stavljali pod povećalo i dovodili ga u pitanje. Od tri nagrađene fotografije ovdje smo izabrali onu sa zarobljenim gerilcem koji nose uže oko vrata.

Rodezija postaje Zimbabve

Kraj rata je označio kraj vladavine bijelaca u Rodeziji. Uskoro je došlo do  mirovnog sporazuma u Londonu 1979. godine. Zemlja se tada privremeno vratila pod britansku kontrolu od koje se, na početku sukoba, odvojila bijela manjina. Novi izbori održani su pod nadzorom Britanije i Commonwealtha (zajednice država koje su nekoć tvorile Britansko Carstvo) u ožujku 1980. Tada je Robert Mugabe postao prvi predsjednik Zimbabvea, a bilo je to 1980. godine. Zimbabve je tada dobio i međunarodno priznanje.  Sedam godina kasnije u zemlji dolazi do ustavnih promjena u kojima su ovlasti predsjednika iz formalnih pretvorene u izvršne ovlasti, što je bio uvod u diktaturu, koja će potrajati punih 30 godina, kada je izvršen vojni udar.

Modus operandi mladog novinara

Ono što su Baugmanu zamjerali je to što tijekom praćenja rodezijskih vojnih snaga nije nosio civilnu odjeću i što je bio naoružan. Dio novinarske javnosti smatrao je da je time prekršio standarde novinarske struke. Zapravo bio je to modus operandi mladog novinara koji se već prije toga infiltrirao u neonacističke skupine u SAD-u. Kada je poslije morao opravdati svoje postupke ispostavilo se da je prihvaćanje nošenja uniforme i oružja bio jedini način da zabilježi što se događa u javnosti nevidljivom području.

Baughmann smatra da je informacija ključno gorivo demokracije. On je riskirao svoj život da pokaže svijetu nepravdu koja se zbiva na jugu Afrike, ali i drugim dijelovima svijeta, te da napravi razliku pokazujući očitu nepravdu. Nadao se da će ona  utjecati na svijet, ali kako je i sam zaključio “ništa se zapravo nije promijenilo.”

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

Komentari