U prošlom nastavku priče o pokušaju atentata na Adolfa Hitlera, pisali smo o eksploziji u minhenskoj pivnici “Bügerbräukeller”, koja je 8. studenog 1939. godine ubila osmero te ranila šezdeset dvoje ljudi. Onaj kome je bomba bila namijenjena, nacistički Führer, izvukao se, međutim, bez ijedne ogrebotine – svoj uobičajeni godišnji govor u tome ugostiteljskom objektu skratio je za trinaest minuta, što mu je spasilo život. Prije nego što objasnimo razloge Hitlerova spasenja, upoznat ćemo vas s čovjekom koji ga je pokušao otpraviti na onaj svijet, stolarskim šegrtom Georgom Elserom. Koji su bili njegovi motivi za opuštanje u ovu pogibeljnu misiju, koju je osmislio i proveo u djelo potpuno sam, i to u vrijeme kad su tek malobrojni u potpunosti bili svjesni punine opasnosti koju Hitler predstavlja?
Ulica bez radosti
Georg Elser rođen je 1903. u Hermaringenu, pitoresknome mjestašcu na području današnje njemačke savezne državi Baden-Württemberg. Kao najstarije od šestero djece trgovca drvima Ludwiga Elsera i kućanice Marije Müller, od malena je nosio teško breme odgovornosti na svojim nejakim plećima. Zbog očeve sklonosti zavirivanju u dno čašice, novca je uvijek kronično nedostajalo, pa je Maria, nedugo po preseljenju u Königsbronn, bila prisiljena potražiti posao na obližnjoj farmi, dok je Georg većim dijelom preuzeo brigu za mlađu braću i sestre, Friederike, Mariju, Ludwiga, Annu i Leonarda. Premda je bio izvrstan učenik, posebno talentiran za crtanje, sviranje i matematiku, visoko školovanje za njega je bilo tek nedosanjani san.
Nakon male mature, postaje očev asistent, no zbog njegove prijeke naravi i sklonosti da mu uzme i ono malo što bi zaradio te to potroši na žestoka pića i lake žene, nakon šest mjeseci odlučuje krenuti vlastitim putem. Zapošljava se kao šegrt u jednoj tokarskoj radionici, no boravak pored peći za topljenje narušio mu je zdravlje te se u konačnici opredijelio za stolarski zanat. Nakon naukovanja, zaposlio se u tvornici namještaja u Aalenu, prvi put okusivši samostalnost. Iskustvo je dalje pekao proizvodeći drvene propelere za tvornicu zrakoplova “Dornier”, a nekoliko mjeseci je radio i u tvornici satova, što će se pokazati iznimno korisnim kod provedbe njegova složenog atentatorskog plana.
U to vrijeme, dijelio je podstanarski sobičak s mladim komunistom, koji ga je nagovorio da se pridruži “Ligi boraca Crvenog fronta” (“Roter Frontkämpferbund”), paravojnoj organizaciji Njemačke komunističke partije. Unatoč kratkotrajnom koketiranju s “crvenima”, odnosno sudjelovanju na dva ili tri sastanka, Elser je zapravo bio apolitičan – odlasci na ples i naganjanje suknji zanimali su ga više od marširanja, agitiranja i dijeljenja kojekakvih pamfleta.
Kad je jedna od njegovih mnogobrojnih ljubavnica, konobarica Mathilde Niedermann, ostala u drugom stanju, našao se u nebranom grožđu. Dragu, koja mu i nije bila pretjerano draga, odveo je u Švicarsku, na pobačaj. Na žalost nepromišljenog para, za zahvat je bilo prekasno – cura je bila u četvrtome mjesecu trudnoće. Neželjeni produkt njihove kratkotrajne afere bio je dječak po imenu Manfred. Nedugo po njegovu rođenju, Elser napušta čangrizavu Mathilde no, kao odgovoran mladić, uredno plaća alimentaciju za sina. To ga je, u financijskom smislu, bacilo na koljena – njegova zarada jedva je pokrivala temeljne životne troškove, te je bio prisiljen prihvaćati kojekakve poslove u “fušu”.
Svirač citre
Baš kad se činilo da mu je sreća pokucala na vrata, u vidu pronalaska ljubavi s lijepom šveljom Hildom Lang, dobio je pismo od majke u kojem ga ova preklinje da se vrati kući u Königsbronn. Situacija je bila alarmantna: mužić pijandura, koji je bračnu nježnost redovito izražavao šakama, uvalio ju je u tolike dugove da im se kuća našla na bubnju. Mladić se zapošljava u tvornici u omraženom gradu, a nakon smjene pomaže majci na farmi te, svima kojima je to bilo potrebno, obavlja stolarske radove po kući. Izlaz od cjelodnevnog rintanja pronalazi u glazbi, svirajući flautu, harmoniku, bas i citru.
Potonji instrument toliko je dobro svladao da je, za skromnu naknadu, počeo svirati u lokalnu noćnom klubu. Ondje, nakon jednog nastupa, upoznaje zgodnu ali – na nezgodu – udanu damu po imenu Elsa Härlen. Premda je među njima odmah zaiskrilo, odnos im je isprva bio profesionalan – ona mu je ponudila besplatan smještaj u podrumu svoje kuće, u zamjenu za kuhinjske ormariće koje će joj izraditi po mjeri. Oduševljen mogućnošću da se makne iz pakla obiteljskog doma, a vjerojatno i djevojčinim dražima, objeručke je prihvatio njen prijedlog. Mjesec dana kasnije, postali su ljubavnici, a kad je Elsin suprug doznao za aferu, ova je postala bivša gospođa Härlen. Par odlazi u podstanare, u zajednički život u neimaštini.
U stančiću koji nije imao tople vode, ali je zato obilovao stjenicama, strast se vrlo brzo otopila. Elsa se, podvijena repa, vraća mužu, a Elser pronalazi drugu cimericu/ljubavnu partnericu, kolegicu iz tvornice Mariju Schmauder. Nova djevojka se uselila, no stari problemi su ostali – vječni dugovi, vječna strepnja. Stvari su se malčice popravile kad se par uselio u dom njenih roditelja, no budućnost je i dalje bila vrlo neizvjesna.
Ogorčen zbog bijednih nadnica, Elser se pridružuje sindikatu stolarskih radnika. Ta organizacija je naginjala ulijevo, no stolar nije dijelio političku gorljivost svojih kolega – zanimala ga je jedino zaštita prava radnika. Uostalom, mnoge komunističke ideje su mu, kao protestantu, bile odbojne. Razlozi njegove averzije prema rastućem nacionalsocijalističkom pokretu bili su praktične prirode – protivio se ograničenju slobode radnika koje je nametnuo režim, kao i vladinoj kontroli nad obrazovnim sustavom. Gadila mu se i nacistička propaganda te, premda ga kolege upozoravaju da mu “to nije pametno”, odbija slušati Hitlerove radijske proglase i izvoditi pozdrav “Sieg Heil” na radnome mjestu.
Izvidnička misija
S vremenom, njegova odbojnost prema režimu počela se transformirati u duboku strepnju. Elser, nedvojbeno inteligentan i pronicljiv čovjek, po izbijanju Sudetske krize postaje sve svjesniji činjenice da je rat neizbježan. Uvjeren da će nacistička zvijer onemoćati ako joj se odrubi glava, u jesen 1938. godine počinje kontemplirati o atentatu na Adolfa Hitlera.
Prvo je, vrlo lukavo, odabrao mjesto i vrijeme izvršenja svoje zamisli. Iz novina je, naime, doznao za Hitlerove govore koje je, točno poput švicarskog sata, održavao na svaku godišnjicu Pivničkog puča u “Bügerbräukelleru”. U studenom 1938., točno godinu dana prije neuspjelog pokušaja atentata, Elser je vlakom otputovao u München. U pivnicu je ušao tek oko deset sati uvečer, kad ju je Hitlerova klika već bila napustila. Naručivši pivo, diskretno je proučavao prostoriju, tražeći idealnu lokaciju za postavljanje bombe. Dok je nehajno otpuhivao dim cigarete, oko mu je zapelo za podeblji stup koji se nalazio odmah iza govorničkog podija. Njegova izvidnička misija bila je uspješna – pronašao je mjesto koje je tražio. Iskapivši posljednju kriglu, prespavao je u motelskoj sobi te se, rano izjutra, vratio kući u Königsbronn. Ako je u tom trenutku u njegovom mozgu i bilo sumnje, ista se raspršila već sljedećeg dana, nakon događaja koji povijest pamti kao Kristalnu noć.
Ne gubeći vrijeme, Elser je prionuo konstrukciji paklenog uređaja. Valja naglasiti da za takvo što nije imao znanja, no bio je čovjek koji je brzo učio. Pročitavši brojnu literaturu te tematike i proučivši na stotine dijagrama, znao je što mu je potrebno. Iz tvornice oružja, u kojoj se zaposlio, pomalo je krao sanduke baruta, skrivajući ih u svojoj sobi. Shvativši da je propustio izmjeriti dimenzije stupa, u travnju 1939. ponovno je otputovao u München, posjetio pivnicu te ga fotografirao skupim aparatom, božićnim darom Marije Schmauder. Sada je znao kolika njegova bomba treba biti. Imao je namjeru pokupiti još jedan sanduk baruta, onako za svaki slučaj, ali je, nakon svađe s tvorničkim nadglednikom i otkaza, to postalo nemoguće. Tada ciljano pronalazi novo zaposlenje, u kamenolomu u Königsbronnu. Trudio se obavljati taj iscrpljujući, slabo plaćeni posao besprijekorno, kako ne bi na sebe svrnuo neželjenu pažnju nadređenih. Kad nitko nije gledao, uzimao je ono po što je došao – u mjesec dana, prikupio je čak 125 detonatora, mnogo više nego što mu je bilo potrebno.
Kod kuće, u domu Schmauderovih, noći je provodio crtajući skice. Kad bi ga odabranica ili njeni roditelji pitali na čemu radi, kratko bi odgovorio: “Na jednom izumu”. Srećom, Schmauderovi nisu bili odveć znatiželjna čeljad. Jedne tople srpanjske večeri, u izoliranom voćnjaku Marijine obitelji, testirao je prototip svoje bombe. Nevjerojatno, stvar je funkcionirala! S pukim teoretskim znanjem o izradi eksplozivnih naprava, Elser je u manje od godinu dana uspio konstruirati jednu od prvih tempiranih bombi na svijetu – imala je i pomoćni tajmer, u slučaju da prvi zakaže. Nitko nije sumnjao da se nešto neobično događa. Jedina promjena koju su znanci primijetili u Elserovom ponašanju bilo je njegovo odbijanje poziva na druženje te učestalije odlaženje na mise. Kasnije će reći da je molitva umanjivala njegov osjećaj tjeskobe, pružala mu mir i odlučnost.
Džepna lampa prekrivena rupčićem
Stiglo je vrijeme za postavljanje bombe, što je bila podjednako zahtjevna misija. Elser je u München doputovao 5. kolovoza 1939., s paklenim uređajem skrivenim u lažno dno putnog kovčega. Upotrijebivši svoje pravo ime, unajmio je sobu kod vremešna bračnog para Alfonsa i Rose Lehmann, objasnivši im da je u grad stigao “poslom”.
Naredna dva mjeseca, redovito je večerao u “Bürgerbräukelleru”. Gostionica se zatvarala u 22:30, no lukavi Elser bi se diskretno ušuljao u skladište te ondje, kad god bi mu se pružila prilika, neopažen provodio noći. Baš kao što je rekao Lehmannima, tada se bacao na “posao”. Strpljivo i pedantno, stvarao je nišu unutar drvenog stupa, onoga pored govornice. Bojeći se da ga ne vide s ulice, kao jedinu rasvjetu rabio je džepnu lampu, prekrivenu tamnomodrim rupčićem. Završivši posao oko tri, četiri sata ujutro, kratko bi odspavao u skladištu a potom, kad se bi se pivnica u 6:30 otvorila, neopaženo šmugnuo na stražnja vrata, s aktovkom punom drvenih krhotina. Na njegovu sreću, mjere sigurnosti u “Bürgerbräukelleru” bile su poprilično opuštene. Za njih je, naime, bio zadužen Christian Weber, veteran Pivničkog puča i minhenski gradski vijećnik – odanom Hitlerovom pristaši ni na kraj pameti nije bilo da bi netko mogao ugroziti savršenstvo u ljudskom obličju, milog Führera.
Nakon što je Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku, čime je započeo Drugi svjetski rat, situacija se promijenila – sigurnosne mjere u svim objektima u zemlji dramatično su pooštrene. Što se “Bürgerbräukellera” tiče, to je značilo svakodnevno patroliranje dvojice naoružanih nadzornika, u društvu dva ružna pseta neke krvoločne pasmine. Mogućnost noćenja u pivnici za Elsera je postala pravi izazov. Danju, sastavljao je svoju paklensku napravu u unajmljenom stančiću; uvečer je izlazio u pivnicu, prateći kretanje smrknutih stražara. Unatoč golemom riziku, povremeno bi ipak uspio zanoćiti u gostionici te raditi na stupu, prigušujući buku puštanjem vode u nužniku.
Dana 2. studenog, tegobni posao napokon je bio dovršen – bomba se nalazila u tajnom, vješto skrivenom udubljenu u stupu. Tri dana kasnije, za vrijeme nedjeljnog plesa u pivnici, kupio je kartu za taj događaj te čekao do odlaska zadnjeg gosta u jedan ujutro, kad je na pakleni uređaj montirao satni mehanizam, zadužen za detoniranje bombe. Posve iscrpljen, uklonio je sve tragove te, napustivši gostionicu, na kiosku na Isartorplatzu kupio i naiskap popio dvije velike kave. Preostalo mu je još samo jedno – napustiti grad. I čekati. Iz Münchena je, u ranim jutarnjim satima na dan atentata, otputovao u Konstanz, grad na neposrednoj granici sa Švicarskom.
Plan je funkcionirao besprijekorno – bomba je eksplodirala točno u vrijeme kad je bila tempirana, a njena razorna snaga bila je dovoljna da pomete govornika i njegove najbliže suradnike. Prevrtljiva Fortuna je, nažalost, uplela svoje prste u zbivanja, omogućivši Hitleru da se još jednom izvuče iz pogibije. Sreća je ovaj put nosila krinku lošeg vremena.
Čovjek koji je dva mjeseca ranije započeo najkrvaviji vojni sukob u povijesti trebao se, naime, nakon govora zrakoplovom vratiti iz Münchena u Berlin. Međutim, zbog guste naoblake nad prijestolnicom, zračni promet bio je blokiran. Gunđajući, Hitler se morao pomiriti sa znatno dužim i neudobnijim putovanjem vlakom. Sa stanice u Münchenu je kretao u 21:30, zbog čega je Hitler morao skratiti svoj govor. Kao majstor propagandnog spina, diktator će narednih mjeseci na sva zvona pričati o svome čudesnom izbavljenju, interpretirajući ga kao nedvojben znak da mu je Providnost odlučila dati priliku za izvršenje svoje povijesne zadaće.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
