Beskompromisna vjera u kompromis: Kako je “Mlitavko” postao francuski predsjednik?

Socijalist François Hollande bio je na glasu kao pozadinski igrač: uvijek prisutan, iznimno radišan ali nekako nevidljiv. A onda, u svibnju 2012. godine, iz sjene je izronio na spektakularan način, postavši predsjednikom Francuske. U trenutku kad je narod očajnički trebao reforme, kad je nezadovoljstvo zbog visokog javnog duga, rekordne nezaposlenosti i prenapuhana javnog sektora doseglo vrhunac, stigao je taj mali, mirni čovjek i obećao da će “vratiti vjeru u francuski san”. Za njegova mandata, Francuska je podupirala Sjedinjene Američke Države u rušenju sirijskog režima, vojno intervenirala u Maliju te povećala svoje snage u Čadu i drugim afričkim zemljama. U unutarnjoj politici, Hollande je legalizirao istospolne brakove te proveo reformu tržišta rada i mirovinskog sustava. Izostanak gospodarskog rasta, dijelom i osobni politički stil, doveli su, međutim, do toga da se od uzdanice nacije prometne u najnepopularnijega francuskog predsjednika u Petoj republici. U svibnju 2017. godine, kormilo države prepustio je Emmanuelu Macronu.

Hollande je rođen 1954. godine u Rouenu, prelijepom gradu u kojem je nimalo lijepo skončala Ivana Orleanska i čiju je katedralu opsesivno slikao Claude Monet. Hollandeovi preci navodno su nizozemski kalvinisti koji su se u šesnaestom stoljeću naselili ovdje bježeći pred inkvizicijom i uzevši prezime koje će ih podsjećati na staru domovinu. Otac Georges, otorinolaringolog, i majka Nicole, socijalna radnica, bili su različiti koliko to dvije osobe mogu biti: on strog i konzervativan desničar, a ona strpljiva i blaga zaljubljenica u poeziju.

Ako bi se njegov stariji brat Philippe koji put i usudio suprotstaviti ocu, François nikad to nije činio. Vrlo rano odabrao je ulogu pregovarača, čovjeka koji je “beskompromisno vjerovao u kompromis”. Počesto je primao kritike i udarce ali je uvijek ostajao čvrst. Ta se osobina pokazala korisnom kad ga je otac smjestio u strogi katolički internat. Ono malo slobode što je imao u obiteljskom domu sada je u potpunosti iščezlo. Disciplina i propisi nekom bi drugom slomili dušu, Françoisu su oblikovali karakter. Smirenost, strpljivost i popustljivost osobine su koje su ga resile još kao dječaka. “Beskrajno sam zahvalan majci, jer mi je predala ono najljepše, ambiciju da budem koristan. Podjednako sam zahvalan ocu. Premda je branio ideje oprečne mojima, time mi je pomogao da dodatno učvrstim svoja uvjerenja. Do ljevice nisam došao nasljeđem, nego sam svjesno išao prema njoj”, ispričao je.

Drugo poglavlje njegova životnog romana otvorilo je preseljenje u Neuilly-sur-Seine, otmjeno pariško predgrađe, kad mu je bilo trinaest godina. Njegov je, naime, otac visoko letio, pa si je politikom spržio krila. Nakon što ga je lokalna ekstremna desnica odgurnula ustranu, ostanak u Rouenu više nije imao smisla, a osim mjesta stanovanja, Georges je odlučio promijeniti karijeru: bacio se u avanture trgovine nekretninama. Ono malo djetinjih uspomena koje su dječaci dospjeli ponijeti sa sobom bit će im brutalno oduzeto: limeni vojnici, bojice i posteri idola završit će na otpadu, nakon što ih nemilosrdni Georges usitni na male komadiće. Za sentimentalnost i dokonu razbibrigu jednostavno nije bilo mjesta u njegovu skučenom svemiru.

Gimnazijski dani Françoisu su ostali u lijepoj uspomeni. Pohađao je elitni licej Pasteur, gdje se nametnuo kao jedan od najboljih učenika. Nakon mature, upisuje studij ekonomije na Ecole Nationale d’Administration. Riječ je o prestižnom sveučilištu koje smatraju “kovačnicom” budućih političkih elita. Osim na akademskom, Hollande je bio uspješan na ljubavnom planu. Ségolène Royal, briljantna i ambiciozna studentica, a uz to iznimno lijepa djevojka, bila je tiha patnja većine brucoša. Premda naoko povučen, Hollande nipošto nije bio kukavica. Njegov nenametljiv šarm, duhovitost i britki um pokazali su se kombinacijom koja je otopila sige sa Ségolèneina srca. Bio je to početak velike ljubavi, nikad ozakonjene veze koja će trajati gotovo tri desetljeća i produkt koje će biti četvero djece.


Nakon diplome, Hollande i Royal pridružuju se Socijalističkoj stranci. Elokventni i ambiciozni, oboje su se pokazali kao korisni članovi ekipe savjetnika koju je za predsjedničke kampanje Françoisa Mitteranda oformio čuveni ekonomist Jacques Attali. Savjetnici su dobro odradili posao: Socijalistička stranka dolazi na vlast a njen kandidat Mitterand postaje francuski predsjednik. Činjenica da se našao na pobjedničkoj strani mladom je Hollandeu dala vjetar u leđa.

Sedam godina po ulasku u politiku, osvaja zastupničko mjesto u francuskom parlamentu, predstavljajući ruralnu regiju Corrèze (iste godine u parlament je ušla njegova nevjenčana supruga Ségolène Royal). Na napade političkih protivnika nije se obazirao – kad mu je, primjerice, novoizabrani predsjednik Jacques Chirac posprdno dobacio da je “manje poznat od Mitterandova labradora”, samo se nasmiješio. Godine 1997. Hollande preuzima vodstvo Socijalističke stranke, naslijedivši na toj poziciji Lionela Jospina. Četiri godine kasnije, imenovan je gradonačelnikom Tullea, prijestolnice regije Corrèze i negdašnjim centrom Pokreta otpora. “Čast mi je predstavljati ovaj grad, malen po veličini ali velik po povijesti”, izjavio je po stupanju na dužnost.

Nakon katastrofalna izbornog poraza 2002. godine, frikcije unutar Socijalističke stranke su se pojačale, a Hollandeova pozicija čelnika počela je slabjeti. Tog se dana prisjeća sa zebnjom u srcu: “Nikad neću zaboraviti taj 21. travanj. Zbog disperzije glasova i nedovoljne svijesti u odnosu na prijetnju, te užasne noći ekstremna desnica je izbacila ljevicu iz igre. To je ostavilo ožiljak koji sam godinama nosio”.

Pet godina kasnije, socijalisti će morati progutati još jednu gorku pilulu. Premda su mnogi vjerovali da bi upravo Hollande trebao biti protukandidat Sarkozyju na predsjedničkim izborima, njegova nevjenčana supruga u međuvremenu se učvrstila kao vodeća kandidatkinja stranke. Ségolène Royal, dugo slavljena kao simbol svega što je moderno u francuskoj politici, tijekom predizborne kampanje napravila je čitav niz gafova, ali je od svega najgore bilo to što je na površinu izronio njen neugodan karakter i nedostatak skrupula u nastojanju da se dočepa Elizejske palače. Kao što su politički analitičari predviđali, Royal je poražena, a desničar Sarkozy postao je novi francuski predsjednik. Nepunih mjesec dana kasnije, Royal je progovorila o onome što su tijekom izborne utrke čuvalo kao najstroža tajna: ona i Hollande “prijateljski se razilaze” nakon gotovo tri desetljeća zajedničkog života.

Novinari su ubrzo otkrili da je zadnje dvije godine njihov brak funkcionirao kao prešutno prihvaćeni ménage-a-trois. Hollande se, naime, bio upustio u vezu s Valérie Trierweiler, dvaput rastavljenom majkom troje djece i novinarkom koja je godinama pratila rad Socijalističke stranke. Oslobođeni nužnosti skrivanja, Hollande i Trierweiler otvoreno su progovorili o svom odnosu. “Ona je ljubav mog života”, uskliknuo je političar, dok je Valérie u intervjuu za “Télé 7 Jour” hvalila njegovo poštenje i marljivost. Naglasila je da, baš kao ni njen dragi, ne vjeruje u brak, instituciju koju smatra buržujskom.

Ljubavnu sreću nije pratila ona profesionalna. Kako su Hollandea mnogi krivili za izborni poraz, na čelu stranke ubrzo ga je zamijenila Martine Aubry. Dio stranačkih kolega okrenuo mu je leđa, uključujući ženu s kojom je toliko dugo dijelio postelju. “Može li itko reći što je on napravio u politici u zadnjih trideset godina?”, pecnula ga je Royal. Punih pet godina Hollande će provesti na političkoj margini. Iz tog vremena datiraju njegovi nimalo laskavi nadimci – openenti su ga nazivali “Mlitavkom”, “Obmanjivačem” i “Pudingom”, a poruge su išle toliko daleko da je u lutkarskoj predstavi “Les guignols de l’info” prikazan kao groteskno debeo blesavko. A onda je taj “blesavko” iznenadio svijet postavši Sarkozyjev protukandidat na predsjedničkim izborima. Na putu prema Elizejskoj palači pomogao mu je niz čimbenika, počevši od Sarkozyjeve omraženosti među narodnim masama pa do odlično tempirana seksualnog skandala. Naime, Holland predsjedničke kandidature možda nikad ne bi ugledao da Dominique Strauss-Kahn, predsjednik Međunarodna Monetarnog Fonda, nije bio osumnjičen za seksualno zlostavljanje. Premda su optužbe kasnije odbačene, Kahn se povukao iz izborne utrke, a za Hollandeove ambicije napokon se otvorilo mjesto.

Shvativši da se kampanja dobro razvija, Royal je odlučila zakopati ratnu sjekiru i podržati bivšeg muža. Na predizbornom skupu u Rennesu zasula ga je pohvalama, a čak su se malo igrali dobrog i lošeg policajca. Royal je preuzela dužnost “pljuvanja” po Sarkozyju, kako bi Hollandeov svetački karakter bolje došao do izražaja. Kad je Hollande postao predsjednik, jedan politički novinar to je duhovito komentirao riječima: “Simpatična politička kornjača pobijedila je hiperaktivnog zeca”. Francuska je tada, sedamnaest godina nakon Mitteranda, dobila predsjednika iz redova ljevice, kao i prvu nevjenčanu premiere dame, militantnu feministkinju eksplozivne naravi kojoj su kolege prilijepili nadimak Rotvajler.

U siječnju 2014. francuski tabloid “Closer” donosi priču o aferi francuskog predsjednika i osamnaest godina mlađe glumice Julie Gayet. Premda ni Hollande ni Trierweiler nisu javno komentirali napise, nekoliko tjedna kasnije objavili su da se razilaze.

Piše: Lucija Kapural

Komentari