Beethoven u tri slike: Kako se genijalni skladatelj šalio na vlastiti ali i tuđi račun

Glazba Ludwiga van Beethovena (1770. – 1827.) jedna je od najuzvišenijih manifestacija ljudskog uma – nimalo nećemo pretjerati ako je okarakteriziramo kao sponu između božanskog i zemaljskog, grandioznog i intimnog, odnosno kao izraz koji nadilazi ono što ljudski sluh može čuti. Skladatelj je preoblikovao stare i stvorio nove standarde u oblikovanju i artikulaciji glazbene građe, a svojom vjerom u uzvišenu humanističku misiju umjetnosti jasno stoji na početku romantizma. Dok ga portreti prikazuju s razbarušenom kosom i smrknutim pogledom, doprinoseći mitu o hladnom, nedostupnom, patološki povučenom i duboko nesretnom geniju, bilješke suvremenika pružaju znatno ljudskiju sliku glazbenog velikana. Iz narednih anegdota vidljivo je da se Beethoven itekako znao smijati – kako na vlastiti, tako i na tuđi račun!

Tebi imanje, meni znanje!

Skladatelj nije imao gotovo ništa zajedničko s bratom Nikolausom Johannom. Osim što su se razlikovali fizički – Johan je bio koščati i nosati dandy u odijelu skrojenom po mjeri, počešljan na uredni razdjeljak, dok je Ludwig imao nježnije crte lica a modni izričaj mu je varirao između onoga rastresenog profesora i beskućnika koji spava pod mostom – karakterno su bili kao nebo i zemlja. Dok je skladatelj bio moralna osoba posvećena Idejama i Ljepoti, njegov šest godina mlađi brat preferirao je nešto prozaičnije ciljeve, kao što su profit i moć. Po struci ljekarnik, obogatio se nakon što je Napoleon izvršio invaziju na Austriju, opskrbljujući francusku vojsku medicinskim potrepštinama. Drugim riječima, braća nisu imala mnogo ljubavi jedan za drugog. To je do izražaja došlo nakon što je Johann kupio Schloss Waserhoff, velebni posjed u okolici Kremsa. Dan nakon što je potpisao kupoprodajni ugovor, bratu je poslao dugačko pismo u kojem je izrazio duboko divljenje prema svojim uspjesima i samome sebi, potpisavši ga riječima “Johann van Beethoven, vlasnik imanja”. Skladateljev odgovor, prilično kratak i jedak, potpisan je s: “Ludwig van Beethoven, vlasnik mozga”.

Čisto srce, čista juha


Budući da je veći dio života stanovao sam, a čak je i kuhanje jajeta za njega predstavljalo nedostižan kulinarski podvig, uvelike se oslanjao na pomoć plaćenih domaćica. Kad je vremešna dama koja mu je godinama služila otišla u mirovinu, zamijenila ju je neka mlada, prilično traljava i brbljava djevojka. Beethoven je još nekako podnosio njenu neurednost i isprazno laprdanje – kuhala je, naime, čisto solidno –  no čašu njegovog strpljenja prelila je kad ju je prvi put uhvatio u laži. Onako visokomoralan, “spičio” joj je momentalni otkaz. Posrednica koja mu je pribavljala poslugu pokušala se zauzeti za uplakanu curu, no skladatelj je ostao pri svojoj odluci. Štoviše, popratio ju je rečenicom koja zvuči poput kakve poslovice: “Onaj tko laže nije čistog srca te, kao takav, ne može skuhati čistu juhu!”

Tko ti glavu nosi?

Za razliku od Mozarta, koji je stvarao s brzinom i lakoćom, skladao je teško, glazbene misli oblikovao dugo, a formu dotjerivao minuciozno, strpljivo i postupno. Kad bi ga Muza nadahnula – a nerijetko se to događalo na ulici – prolaznici su ga u čudu gledali kako iz džepa vadi notni papir i počinje mahnito žvrljati po njemu, pjevušeći te udarajući takt rukom. U takvim prigodama, uronjen u misli, kretao se poput pijanca, sudarajući se sa stablima i slučajnim prolaznicima. Jednom se tako zaletio u znanca koji ga, onako zapuštenog, isprva nije prepoznao. “Čovječe, tko vam glavu nosi? Jeste li vi ludi?!”, dreknuo je ovaj na njega. Spustivši se sa svoga stvaralačkog oblaka na zemlju te prepoznavši čovjeka kojeg je nehotice gurnuo, Beethoven se smjerno ispričao. “Dragi prijatelju, to sam ja… Glavu, zasad, sam nosim, što mi ponekad predstavlja veliki napor. A mislim da lud nisam, mada mislim da svi drugi to misle. Mislim i da mi nije osobito stalo do njihovog mišljenja!”

Piše: Lucija Kapural

Komentari