Austrijski monstrum ubijao je prostitutke, a potom kao novinar izvještavao o vlastitim zločinima!

Slučaj Vlade Taneskog (1952. – 2008.), makedonskog novinara crne kronike koji je izvještavao o zločinima koje je sam počinio, šokirao je svjetsku javnost. Godine 2008., ovaj naočit obiteljski čovjek, iza kojeg su bila dva desetljeća besprijekorne karijere, uhićen je zbog silovanja, mučenja i ubojstva triju starijih žena u Kičevu, ljupkom gradiću u podnožju planine Bistre. “Pao” je zbog vlastite arogancije – organima vlasti postao je sumnjiv kad se, vrlo kićenim i slikovitim stilom, raspisao o detaljima zločina koje policija nije bila pustila u javnost. DNK analiza potvrdila je da je upravo on ubojica, no presudu nije dočekao – izvršio je suicid u zatvorskoj ćeliji u Tetovu, utopivši se u kanti vode. Zanimljivo, sve žrtve, koje je zadavio telefonskom žicom, bile su siromašne, neobrazovane čistačice – poput njegove majke. Da stvar bude bizarnija, majka Vlade Taneskog, s kojom je ovaj imao vrlo loš odnos, sve ih je poznavala!

Ova priča zvuči toliko bizarno da bi čovjek pomislio kako se dogodila samo jednom u povijesti. No, u mnogim detaljima, kao da je “prekopirana” od one austrijskoga serijskog ubojice Johanna “Jacka” Unterwegera (1950. -1994.). Sin bečke konobarice Theresije i, najvjerojatnije, američkog vojnika s kojim je ova imala kratku avanturu tijekom boravka u Trstu, imao je nesređeno, nomadsko djetinjstvo. S majkom, koja se po većini izvještaja “u fušu” bavila prostitucijom, selio se diljem Austrije, da bi se, kad je ova shvatila da nema ni želje ni mogućnosti za podizanje djeteta, skrasio na djedovoj farmi u Koruškoj.

Starac, prekaljena zatvorska ptičica, prema unuku nije pokazivao osobitu nježnost – u njemu je u prvom redu gledao besplatnu radnu snagu. Isprva mu je mališan pomagao u regularnim seoskim poslovima, da bi ga djedica kao tinejdžera podučio kriminalnom “zanatu”, krađi stoke. Između 1966. i 1974. godine, momak se šesnaest puta hladio na državnim jaslama. U početku, kažnjavan je zbog nastavljanja “obiteljske tradicije”, krađe stoke, da bi s vremenom pronašao vlastitu kriminalnu nišu: svodništvo te silovanje i premlaćivanje prostitutki. Ove nesretne žene, mahom uličarke koje su prodavale tijela kako bi prehranile sebe i djecu, upravo patološki je mrzio. U svakoj od njih, gledao je onu koja ga je izdala i napustila – vlastitu majku.

Život je prvi put uzeo 1974. godine, kad je prostitutku Margaret Schäfer, osamnaestogodišnju njemačku državljanku, divljački prebio a potom zadavio njenim vlastitim grudnjakom. Kako je policajcima otprije bio poznat po nasilništvu prema “prijateljicama noći”, vrlo brzo je priveden licu pravde. Na ispitivanju, odmah se slomio. “Dok sam je tukao, zamišljao sam da je to moja majka”, priznao je istražiteljima. Osuđen je na doživotnu robiju, i tu bi po svoj prilici bio kraj priče o Johannu Unterwegeru… Da nije bilo njegova spisateljskog dara.

Iza rešetaka, počeo je pomamno ispunjavati stranice bijelog papira pjesmama, dramama i kratkim pričama, a napisao je i autobiografiju znakovitog naslova “Čistilište”, u kojoj je progovorio o tužnom životu koji ga je nagnao na stazu zločina. Godine 1985., nakon što je po tome uzbudljivom štivu snimljen dokumentarni film, ubojica postaje neka vrsta literarne zvijezde. Ugledni književnici, među kojima su bili nobelovci Günter Grass i Elfriede Jelinek, počeli su lobirati za njegovo pomilovanje, navodeći ga kao primjer uspješne zatvorske rehabilitacije. Uz to, izrazili su divljenje njegovu književnom stilu, rečenicama kao što su “Nijedna tema nije poetičnija od smrti lijepe žene”.


Njihovi napori urodili su plodom 1990., kad je “reformirani” zločinac pušten na slobodu, odsluživši minimalnih petnaest godina od doživotne kazne. Unterweger je bio odlučan u namjeri da dobrano iscijedi svojih petnaest minuta slave. Počeo je nastupati u radijskim i televizijskim emisijama, izražavajući duboko žaljenje zbog zločina koji je počinio “kao mlad i oštećen čovjek” te radost zbog činjenice da se njegova autobiografija, kao poučno štivo, našla na popisu lektire u njemačkim gimnazijama. Kad mu je ponuđen posao novinara na televizijskoj postaji ORF, izrazio je zahvalnost zbog “goleme prilike koja mu je pružena”. Bistar i elokventan, ostavljao je dojam blagog čovjeka, dobričine koji je, eto, na stranputicu zabrazdio zbog užasnih trauma. Postojao je, međutim, jedan “omanji” problem – sve je bila puka farsa. Ispod uglađene površine, i dalje je stanovao monstrum željan krvi.

Da i nobelovci mogu biti naivčine par excellence, Unterweger je dokazao u prvoj godini po izlasku na slobodu. Te 1991. života je lišio čak osam prostitutki: Blanku Bockovu, Brunhilde Masser, Heidi Hammerer, Elfriede Schrempf, Silviju Zagler, Sabine Moitzl, Karin Eroglu-Sladky i Reginu Prem. Kao i u slučaju prve žrtve, zadavio ih je njihovim grudnjacima. Da stvar bude bizarnija, kao TV novinar je izvještavao o vlastitim zločinima!

Zbog prepoznatljiva kriminalnog “potpisa”, austrijski policajci stavili su ga na popis sumnjivaca, no kad su ga htjeli privesti na obavijesni razgovor, shvatili su da je napustio državu, pa čak i kontinent. U jeku njegova ubilačkog zanosa, Unterwegera je, naime, jedan austrijski časopis poslao u Los Angeles kao dopisnika, sa zadatkom da izvještava o razlikama između američkog i europskog stava prema prostituciji. Dok je radio “preko bare”, intenzivno je komunicirao s američkim policajcima, koji su ga čak nekoliko puta vodili sa sobom u racije u četvrtima crvenih svjetiljki. Za vrijeme njegova boravka u Los Angelesu, tri seksualne radnice – Shannon Exley, Irene Rodriguez i Peggy Booth – pretučene su, seksualno zlostavljane i zadavljene vlastitim grudnjacima.

Prikupivši dovoljno dokaza za podizanje optužnice, austrijski poliajci počeli su surađivati s američkim kolegama. Nanjušivši što mu se sprema, revni reporter zbrisao je u Miami, gdje se krio u jeftinoj motelskoj sobi. Američki policajci ondje će ga uhititi u veljači 1992. godine, a potom ga izručiti Austriji. Premda se pretpostavlja da je na onaj svijet otpravio jedanaest (prema nekima čak petnaest) žena, neoborivi dokazi povezali su ga sa “samo” devet ubojstava. Unterweger, kojem je dijagnosticiran narcisoidni poremećaj osobnosti, 29. lipnja 1994. godine osuđen je na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Istog dana, nešto prije ponoći, objesio se u svojoj ćeliji uzicom od donjeg dijela trenirke, koristeći isti čvor koji je bio pronađen kod njegovih žrtava.

Piše: Lucija Kapural

Komentari