Sredinom 19. stoljeća malo je ljudi moglo imati pse, a pasa lutalica je bilo u izobilju. Obično su se takvi psi snalazili i životarili. Među njima je bio i Fido, budući predsjednički pas. On je jedan od rijetkih sretnika koji je nakon dugog lutanja našao svoj dom. Zanima li vas što se to točno dogodilo s Fidom, zavirite u članak kojega smo danas za vas pripremili.
Meka duša
Lincoln je, unatoč svojoj autoritativnoj pojavi, imao meku dušu, barem prema djeci i životinjama. Sve one životinjske lutalice koje bi se nepozvane pojavile na njegovim vratima, tu su i ostajale. On je svoju strast prema životinjama dijelio sa svojom djecom, ali ne i sa suprugom Mary, koja nije bila ljubiteljica životinja. Lincolna sve to nije smetalo jer je Mary sve to na kraju prihvaćala i pas je bio tamo gdje je želio.
Neodgojen pas
Sudeći prema prvim zabilježenim podacima Fido je u domu Lincolnovih bio već 1855. godine, a o čemu svjedoče podaci iz gradske ljekarne u Springfieldu u američkoj saveznoj državi Illinois. Psa je nazvao latinskim imenom Fido, a koje označava vjernost. Fido je bio kućni pas koji je bio stalno ili s Lincolnom ili njegovim sinovima. Kako Lincoln nije bio strog Fido je ostao neodgojen pas, koji je skakao na koga god je stigao. Taj je pas često uzrokovao nevolje u Springfieldu, pa je Lincoln nakon što je izabran za predsjednika morao dobro razmisliti što će s takvim psom. Bio je svjestan da je Washington znatno veći i bučniji grad od Springfielda, a njegov se pas užasavao buke i često skrivao ispod jednog od ležajeva u domu Lincolnovih. Bilo je jasno da preseljenje možda nije najbolja opcija za psa.
Popis uvjeta za udomljavanje
Kako je Abe bio liberalan roditelj, osobito za ono vrijeme, razgovarao je sa sinovima Willyjem i Tadom što sada sa psom. Nakon što je odlučeno da pas ostane u Springfieldu, krenuli su u analizu pogodnih osoba koje bi htjele i mogle udomiti psa. Odluka je pala na jednog od najstarijih Lincolnovih prijatelja, a koji je živio u njegovoj blizini. Ta je osoba imala sinove otprilike istih godina kao što su bila i Lincolnova djeca. Sličnosti u obiteljskom životu jamčile su da se psu život neće previše promijeniti. Lincolnov prijatelj John Roll je morao prvo pristati ne samo na udomljavanje psa već i na Lincolnov poduži spisak uvjeta za preuzimanja psa. Tako je među stavkama tih preduvjeta stajalo i da:
-Fido ne smije biti vezan u dvorištu,
-u kuću treba ulaziti kada poželi,
-zbog prljavštine ne smije biti kažnjen,
-a tijekom večere treba biti prisutan kako bi nastavio do tadašnju praksu jedenja s obitelji.
Zadnja stvar na spisku, ali ne manje važna, predviđala je da ako se obitelj vrati u Springfield psa treba vratiti Lincolnu.
Pas nastavio živjeti po starom
Priznat ćete da se Lincoln prilično angažirao ne bi li svome psu osigurao dobar život. Lincolnova obitelj je otišla iz Springfielda početkom 1861. godine, no kada je nakon nekog vremena postalo jasno da se tu više neće vratiti došlo je do rasprodaje njihove imovine. Tada je Lincoln odlučio dati Rollu i svoj kauč – ne bi li pas imao sigurno utočište jer je na njemu često ležao s Lincolnom, a pod njim se i skrivao za vrijeme grmljavina i kada se god osjećao nesigurno.
Kako je Fido često “krstario” po Springfieldu – prije i poslije Lincolnova odlaska, o čemu su predsjednika izvještavali razni ljudi s kojima je ostao u kontaktu, bilo je jasno da je psu i dalje bilo dobro. Živio je bolje vjerojatno od 90 posto ondašnjeg svijeta.
Pijana vucibatina i jedan nož
Pas je do kraja života ostao kod Rollovih, a oni su Fidu doveli i na Lincolnov pogreb, kako bi se oprostio od svog gospodara 1865. godine. No, vrlo brzo je Fido doživio sličnu sudbinu kao i Abe. Lutajući ulicama grada, otprilike godinu dana nakon atentata na Lincolna, skočio je na pijanu vucibatinu koja je automatski u njega zarila nož. Nakon što su Rollovi našli njegovo tijelo pokopali su ga, a grob mu okitili cvijećem.
Priča o psu je s vremenom pala u zaborav, no ponovno je izronila iz povijesnog zapećka u 40-im godinama prošlog stoljeća, zahvaljujući jednom strastvenom kolekcionaru starih fotografija i njegovoj kćeri. Ovaj Fidin slučaj je posvjedočio da za ulazak u nečije srce nije potreban pedigre.
Piše: Sonja Kirchhoffer
