“Atentat” na Lincolnova psa: Fido je ubijen baš poput svog vlasnika!

Izvor: SangamonLink

Sredinom 19. stoljeća malo je ljudi moglo imati pse, a pasa lutalica je bilo u izobilju. Obično su se takvi psi snalazili i životarili. Među njima je bio i Fido, budući predsjednički pas. On je jedan od rijetkih sretnika koji je nakon dugog lutanja našao svoj dom. Zanima li vas što se to točno dogodilo s Fidom, zavirite u članak kojega smo danas za vas pripremili.

Meka duša

Lincoln je, unatoč svojoj autoritativnoj pojavi, imao meku dušu, kada su bila u pitanju djeca i životinje. Ne samo da nije bio strog prema djeci već ni prema životinjama i sve one životinjske lutalice koje bi se nepozvane pojavile na njegovim vratima, tu su i ostajale. Lincoln je svoju strast prema životinjama dijelio sa svojom djecom, ali ne i sa suprugom Mary, koja nije bila ljubiteljica životinja. Ipak, to Lincolna nije smetalo i pas je bio gdje je god želio.

Neodgojen pas

Sudeći prema prvim zabilježenim podacima Fido je u domu Lincolnovih bio već 1855. godine, a o čemu svjedoče podaci iz gradske ljekarne u Springfieldu u američkoj saveznoj državi Illinois. Pas je nazvan Fido, što je izvedenica od latinske riječi koja označava vjernost. Fido je bio kućni pas koji je bio stalno ili s Lincolnom ili njegovim sinovima. Kako Lincoln nije bio strog Fido je ostao neodgojen pas, koji je skakao na koga god je stigao. Kako je Fido često uzrokovao nevolje u Springfieldu, Lincoln je nakon što je izabran za predsjednika morao odlučiti što će sa psom. Bio je svjestan da je Washington znatno veći i bučniji grad od Springfielda, a Fido se užasavao buke i često skrivao ispod jednog od ležajeva u domu Lincolnovih, koji je bio specijalno napravljen za Abea, pa je postajalo jasno da preseljenje možda nije dobra opcija za psa.


Popis uvjeta za udomljavanje

Kako je Abe bio liberalan roditelj, osobito za ono vrijeme, razgovarao je sa sinovima Willyjem i Tadom što sada sa psom. Nakon što je odlučeno da pas ostane u Springfieldu, krenuli su u analizu pogodnih osoba koje bi htjele i mogle udomiti psa. Odluka je pala na jednog od najstarijih Lincolnovih prijatelja, a koji je živio u njihovoj blizini, i koji je imao sinove otprilike istih godina kao što su bila i Lincolnova djeca. Sličnosti u obiteljskom životu jamčile su da se psu život ne bi puno promijenio. Lincolnov prijatelj John Roll je morao prvo pristati ne samo na udomljavanje psa već i na Lincolnov poduži spisak uvjeta za preuzimanja psa. Tako je među stavkama tih preduvjeta stajalo da:

-Fido ne smije biti vezan u dvorištu,
-u kuću treba ulaziti kada poželi,
-zbog prljavštine ne smije biti kažnjen,
-a tijekom večere treba biti prisutan kako bi nastavio do tadašnju praksu jedenja s obitelji.

Zadnja stvar na spisku bila je da ako se obitelj vrati u Springfield da im pas treba biti vraćen.

Pas nastavio živjeti po starom

Priznat ćete da se Lincoln prilično angažirao ne bi li svome psu osigurao dobar život. Lincolnova obitelj je otišla iz Springfielda početkom 1861. godine, no kada je nakon nekog vremena postalo jasno da se tu više neće vratiti došlo je do rasprodaje njihove imovine, a tada je Lincoln odlučio dati Rollu i svoj kauč kako bi pas imao sigurno utočište jer je ne samo na njemu često ležao s Lincolnom  već se i pod tim ležajem skrivao za vrijeme grmljavina i druge buke.
Kako je Fido često “krstario” po Springfieldu i prije i poslije Lincolnova odlaska, o čemu su predsjednika izvještavali razni ljudi s kojima je ostao u kontaktu, bilo je jasno da je psu i dalje bilo dobro. Živio je bolje vjerojatno od 90 posto ondašnjeg svijeta.

Pijana vucibatina i jedan nož

Pas je do kraja života ostao kod Rollovih, a oni su Fidu doveli i na Lincolnov pogreb, kako bi se oprostio od svog gospodara 1865. godine. No, vrlo brzo je Fido doživio sličnu sudbinu kao i Abe. Lutajući ulicama grada, otprilike godinu dana nakon atentata na Lincolna, skočio je na pijanu vucibatinu koja je automatski u njega zarila nož. Nakon što su Rollovi našli njegovo tijelo pokopali su ga, a grob mu okitili cvijećem.

Priča o psu je s vremenom pala u zaborav, no ponovno je izronila iz povijesnog zapećka u 40-im godinama prošlog stoljeća, zahvaljujući jednom strastvenom kolekcionaru starih fotografija i njegovoj kćeri. Tako smo doznali da Fidin slučaj, a kojega bi mnogi pogrdno nazvali džukelom jer je bio “čistokrvan” miješanac, i koji je posvjedočio da za ulazak u nečije srce nije potreban pedigre.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari