“Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”, kaže stara poslovica. No, kako su se drevni Rimljani ponašali? Kako je izgledao njihov svakodnevni život? Kakve su običaje njegovali? Što su oblačili a što jeli? Ovaj put, za promjenu, nećemo govoriti o velikim osvajanjima, hrabrim vojskovođama, ludim carevima, krvavim gladijatorskim borbama, umjetničkim postignućima niti o izumima koji su promijenili tijek povijesti, već o manje poznatim no osebujnim detaljima iz života antičkog Rima!
1. Pored krvnih srodnika, rimsku obitelj sačinjavali su svi koji su živjeli pod istim krovom i priznavali vlast jednog oca. On, pater familias, imao je praktički neograničenu moć nad ostalim članovima obitelji, uključujući robove. Najobrazovaniji robovi, u pravilu Grci, postajali su bibliotekari, knjigovođe ili odgojitelji djece, dok su oni manje sposobni bili kuhari, poslužitelji ili kočijaši. Nakon što bi stari gazda napustio ovaj svijet, njegovo mjesto zauzimao je najstariji sin, dok su ostali sinovi osnivali vlastite obitelji
2. U svakome rimskom gradu, žarište javnog života bio je trg – forum. Najpoznatiji je, dakako, bio Forum Romanum, trg u samome gradu Rimu. Ravnica ispod Kapitolija već je zarana bila mjesto okupljanja građana. Na ovome živopisnom mjestu se trgovalo, sklapalo poslove, recitiralo, sastajalo sa znancima, tračalo, igralo latrunkul (igra slična šahu) i kockalo; ovdje su se održavale narodne skupštine, zasjedanja senata, vjerske svečanosti te prve borbe gladijatora. S vremenom, oko trga su počele nicati javne zgrade i hramovi, a konačan oblik dobio je u carsko vrijeme.
3. Kad bi mališani navršili sedam godina, počeli su pohađati javnu školu, koju je vodio učitelj (grammaticus). Isprva su učili čitati, pisati i računati, a potom bi svladavali grčki jezik. S petnaest godina, završivši osnovno obrazovanje, dječaci su prelazili u školu retora, gdje su stjecali umijeće govora, nužno za društveno i političko djelovanje. Za djevojčice, formalno obrazovanje tu je završavalo. Pripadnice nježnijeg spola udavale su se u ranim tinejdžerskim godinama – ne za onoga koga je odabralo njihovo srce, već za onoga koga su im, zbog financijskih interesa, godinama unaprijed odredili roditelji. Tek nakon što bi dvije obitelji utanačile sve detalje, dolazilo je do formalnih zaruka, te simboličkog poljupca mladog para. Rimskim građanima bilo je zabranjeno ženiti se za prostitutke, prve rođakinje i nerimljanke, a razvod su mogli dobiti ako bi želju za istim iskazali pred sedmoricom svjedoka. Ako bi do razvoda došlo zbog preljuba koji je počinila žena, ova se nikad više ne bi mogla udati. Za muškarce, takvo zastranjenje nije donosilo nikakve kazne, pa čak ni kad se radilo o pripadnicima vlastitog spola. Unatoč neravnopravnom položaju, valja napomenuti da su mnoge Rimljanke uspjele prosperirati i mimo braka te steći visoko obrazovanje u književnosti, filozofiji ili glazbi, od privatnih učitelja. Dakako, radilo se o pripadnicama viših slojeva. I udane žene, napose one koje bi rodile više od troje djece, imale su poštovanje u društvu – bio je običaj da mlađi muškarci brišu putove kojima su hodale, a njihov muž imao je pravo ubiti onoga tko bi im, makar i verbalno, uvrijedio čast. Za razliku od žena u drevnoj Ateni, smjele su napuštati dom bez muške pratnje i družiti se s prijateljicama.
4. Rimljani su ustajali vrlo rano, te se predavali obavezama: muškarci poslu, a žene brizi za kućanstvo i djecu. U slobodno vrijeme, nudio se pregršt razbibriga. Obitelji su, primjerice, mogle uživati u pogledu na gladijatore koji komadaju jedni druge u arenama ili navijati za svoje favorite u ništa manje krvavim utrkama kočija. Mladići su pak ludovali za igrama s loptom, poput trigona (kao što mu ime sugerira, igrao se utroje). Oni željni nešto mirnijg provoda odlazili su u kazalište, na kakvu komedijicu. Ipak, najpopularniji oblik opuštanja bilo je pohođenje javnih kupališta. Ondje su se namakali u bazenima s različitim temperaturama vode, nakon čega bi se od glave do pete namazali maslinovim uljem. Slijedila je neka vrsta pilinga: struganje kože strigilom, tankom metalnom pločicom. Posjete termama nisu se svodile na brčkanje. Ondje ste mogli i gimnasticirati, otići na masažu, večerati, izvaditi zub te, ako ste muško, uživati u uslugama prostitutki.
5. Rimsko carstvo danas je sinonim za visoku civilizaciju, no u stvarnosti, stvari su nešto drugačije funkcionirale. Gradovi su bili prenapučeni, bučni i prljavi, a labirinti uličica prepuni razbojnika. Većina građana bila je siromašna, a njihov život sastojao se od obavljanja fizičkih poslova te je ponekad bio teži od onoga ropskog. Nadalje, dugo se mislilo da su Rimljani, zbog razvijene kanalizacijske mreže, sustava akvedukta koji su dovodili pitku vodu u gradove te javnih kupki imali visoke higijenske standarde, no novija istraživanja pokazala su da tome nije bilo tako. Uspoređujući ostatke iz rimskih septičkih jama i kanalizacijskih odvoda, arheolozi su spoznali da je čistoća u rimsko doba ustvari nazadovala. Njihovo istraživanje pokazalo je da su trihinele i gliste, crijevni paraziti koji se šire hranom kontaminiranom fekalijama, bili iznimno rašireni među Rimljanima, čak i pripadnicima viših društvenih klasa. Zaključili su da su se nametnici proširili zbog pripreme hrane nečistim rukama ili pak zbog korištenja ljudskog izmeta kao gnojiva.
6. Prvi javni zahod uveden je za vladavine cara Vespazijana (9. – 79.). Prije toga, Rimljani su mokrili u posude, koje su potom praznili u septičke jame. Vespazijan je uveo porez na skupljanje urina, a potom i prve javne zahode, čije se korištenje naplaćivalo. Urin iz tih nečistih mjesta skupljan je i prodavan kao izvor amonijaka, koji se koristio pri štavljenju kože. Kada je Vespazijanov sin Tit ocu spočitao neukusnu prirodu ove prakse, car je odgovorio: “Pecunia non olet” (“Novac ne smrdi”). U uspomenu na cara, za javne zahode se u Italiji gdjekad koristi naziv “vespasiani”.
7. Dok su Grci u svemu cijenili sklad, pa su tako i po pitanju muških spolovila preferirali ona srednje veličine, Rimljani su se divili “obrarenim” muškarcima. Primjerice, pjesnik Katul rugao se nekom nesretniku s “crvićem” među nogama, a Marcijal je napisao hvalospjev prijatelju koji bi ulazeći u javnu kupelj izazivao pljesak gomile. Očaranost “velikim” bila je tolika da su rimski vojskovođe nerijetko promicali vojnike u časnike isključivo zbog dužine penisa. Kao sredstvo za povećavanje spolovila preporučivalo se trljanje istog sjemenkama anisa, a za probleme s potencijom koristio se prah od žabljih kostiju.
8. Rimljani su zube svakodnevno trljali solju a, umjesto čačkalice, rabili su riblju kost. Kako vodice za ispiranje usta u to vrijeme nisu bile dostupne, iznašli su prirodno sredstvo za izbjeljivanje zuba – grgljanje mokraće. Ali ne one bezvezne domaće: onovremeni beauty stručnjaci znali su pišalina Portugalaca daje najbolje rezultate na planu svježeg daha i bisernobijelih zuba, pa su je uvozili. Zanimljivo, pokazalo se da je amonijak koji urin – svaki, ne samo portugalski – sadrži dobar za dezinfekciju usne šupljine, pa se mokraća dodavala sredstvima za grgljanje sve do osamnaestog stoljeća.
9. Kako bi spriječili opadanje kose, u tjeme su utrljavali mješavinu vina, papra, octa, šafrana i prašine. Kod uznapredovalih slučajeva alopecije, u “čudesni pripravak” dodavao se i, pogađate, urin. Osebujan “lijek” koristili su i kod prijeloma: ozlijeđeno mjesto posuli bi pepelom spaljene čeljusti divlje svinje.
10. Frazem “pasja vrućina” podarili su nam upravo Rimljani. Nije povezan s četveronožnim lajavcima, nego sa Siriusom, najsjajnijom zvijezdom noćnog neba, koja se nalazi u zviježđu Veliki pas. Rimljani su, naime, vjerovali da Sirius dodatno doprinosi vrućini, pa su ljetne žege nazivali psećim danima.
11. Petak su smatrali sretnim danom, budući da njime vlada božica ljubavi i ljepote Venera. Od latinskog naziva Veneris dies (“Venerin dan”) dolaze nazivi za petak u romanskim jezicima: u francuskome vendredi, u talijanskome venerdì, u španjolskom viernes.
12. Rimske Saturnalije, svetkovine u čast boga poljoprivrede Saturna, bile su uistinu osebujne. Dana 17. prosinca, kad su se slavile, robovi i njihovi vlasnici zamijenili bi uloge: robovi su smjeli do mile volje kockati i piti, a gospodari su ih posluživali.
13. Zabluda da su se Rimljani prejedali a potom povraćali u prostoriji zvanoj vomitorij prilično je raširena. Vomitorij je zapravo bio nešto posve drugo – prolaz ispod reda sjedala u amfiteatru, kroz koji su gledatelji nakon predstave u kratkom roku mogli napustiti prostor.
14. Ideju prinošenja ljudskih žrtava smatrali su barbarskom, zbog čega je ta praksa bila zabranjena u čitavom carstvu. Nisu, međutim, imali problema sa sadističkim smaknućima. Načini na koje su osuđenike na smrt katkad otpremali na onaj svijet bili su okrutni koliko i maštoviti. Vrlo često su smaknuća imala razrađene scenarije, koji su počivali na popularnim mitovima. Primjerice, poneki kriminalac bi završio živ spaljen, rekreirajući scenu u kojoj je junak Herkul, prije nego što su bogovi pogasili vatru i prenijeli ga na Olimp, završio na lomači. Katkad, vezali bi ih lancem te na njih pripustili gladne ptičurine, koje mu im navalile na utrobu poput onih koje su kljucale zlosretnog Prometeja. Ništa ljepši kraj nije čekao pripadnice ljepšeg spola. Zabilježeni su slučajevi gdje su osuđenice na smrt prisilili da spolno opće s bikovima, baš kao što je to činila mitološka Pasifaja. Nadalje, u Rimu je stvorena jedna od najjezivijih metoda torture, rezervirana za ubojice i izdajnike. Osuđenika bi skinuli golog, a potom ga ugurali u utrobu friško ubijenog magarca, kojem su prethodno odstranjeni unutrašnji organi. Krvnik bi zašio trbuh životinje, na način da prijestupnikova glava ostane vani – ta ne bi bilo zabvno kad bi se isti brzo ugušio! Magareće truplo bi potom bilo ostavljeno na suncu, kako bi se počelo raspasti – zajedno sa žrtvom, koja bi se živa skuhala u magarećem “loncu”, ako je prije toga ne bi pojele ličinke ili strvinari.
15. Pojam Dies lustricus (“Dan pročišćenja”) odnosio se na razdoblje od osam ili devet dana nakon rođenja djeteta. U antičkim je vremenima, naime, bio visok stupanj smrtnosti novorođenčadi, pa se obitelj nije željela previše vezati uz dijete dok nije prošlo navedeno razdoblje. Pri kraju tog razdoblja, otac bi uzdigao dijete prema nebu, simbolično ga prihvaćajući kao svoje. Nakon toga bi mu nadjenuo osobno ime (praenomen) i poklonio amajliju za zaštitu od zlih duhova (bulla za dječake, lunula za djevojčice). Očevi su raspolagali životima potomaka, a infanticid je bio posve legalan čin. Ako bi, primjerice, dijete bilo rođeno deformirano, tatica bi ga jednostavno ostavio ispred kuće – da ga pokupi onaj tko ga želi usvojiti ili da umre od gladi. Katkad, u riromašnim obiteljima, ovoj praksi su podvrgavana i posve zdrava djeca, ako bi pater familias zaključio da ih ne može prehraniti.
16. Osim pasa i mačaka, kao kućne ljubimce su držali zečeve, koze, zmije te ptice – slavuje, zelene indijske papagaje, ždralove, čaplje, guske, patke, prepelice te osobito cijenjene paunove. Prema životinjama su lijepo postupali, pa nije bilo neobično naručiti sonet za svoga ljubimca ili se dati pokopati s istim.
17. Osobito zanimljivo poglavlje rimskog života jest gastronomija. Dok se sirotinja hranila pšeničnom kašom i crnim kruhom, tek povremeno si priuštivši malo sira, slane ribe ili ovčetine, te ispijala poscu, razvodnjeni ocat, bogataši su bili skloni pretjerivanju, i to ne samo po pitanju količine hrane. Dičili su se, naime, maštovitom pripremom jela, a njihova specijalnost bili su umaci: kao glavni sastojak svakog objeda, gotovo su u potpunosti prikrivali izvorni okus mesa ili ribe (najpopularniji, garum, pravio se od fermentiranih ribljih iznutrica). Od mesa, najviše su cijenili divljač, pečene paune, rode i papige (!), a najskuplji morski plodovi bili su murine i oštrige. Osim vina, koje se uvijek miješalo s vodom (ta samo barbari su ga pili nerazrijeđenog!), na stolovima se redovito nalazilo kozje mlijeko. Začine, dozlaboga skupe, u jela su dodavali “lopatom”. Primjerice, čuvena Apiciusova kuharica zahtijevala je goleme količine stranih začina – ako ste, primjerice, htjeli skuhati noja, prethodno ste trebali pribaviti papar, đumbir,korijen costus, tejpatru, nard i kurkumu. Kad smo već kod gurmana Apiciusa, spomenut ćemo još neke njegove egzotične recepte. Devina potkoljenica, namaz od stonoga, piletina u “umaku” od sirovih jaja i utovljeni puh punjen svinjetinom samo su neki od “specijaliteta” koje možete pripremiti slijedeći njegove detaljne naputke, dakako, ako imate muda. Kad smo već kod muda, valja spomeniti da se i ona, srećom životinjska, nalaze u nekoliko recepata u knjizi. Kulinarska pretjerivanja rimskih bogatuna išla su toliko daleko da su zbog njih svjesno riskirali vlastite živote. U želji da vino učine slađim, u njega dodavali sirup na bazi grožđa. Kuhali su ga polako, dok se tekućina ne bi svela na trećinu svoga volumena, u olovnim loncima. Radilo se o iznimno opasnoj praksi. Dok se sirup krčkao na vatri, olovo je polagano prodiralo u njega. U reakciji s kiselinama iz grožđa, nastajao je olovo (II) acetat, iznimno toksičan spoj. Sapu, kako su nazivali ovu vrstu zaslađivača, kasnije su počeli obilno dodavati i jelima. Viljuške nisu poznavali, pa su jeli rukama, žlicama i noževima, a dekadentne gozbe trajale su satima. Raskošne blagovaonice (trikliniji) sadržavale su niz niskih ležaljki, kako bi se gosti mogli udobno zavaliti dok pretrpavaju trbuhe. Između slijedova jela, ekipu su zabavljali glazbenici, pjesnici, akrobati i egzotične plesačice.
18. I uljepšavanje je imalo visoku cijenu. Rimljanke su u kozmetičkim ritualima obilno koristile olovo: bijelo za posvjetljivanje kože, crveno za rumenjenje obraza. Kožu su pak omekšavale mješavinom kozjeg mlijeka i brašna ili kremom na bazi zdrobljenih puževa. Obrve su naglašavale mravljim jajima, a čađu su koristile kao neku vrstu eyelinera. Robinje poznate kao ornatrices imućnim su damama pomagale u nanošenju takvih preparata.
19. Većina Rimljana nosila je odjeću izrađenu od vune; na onima imućnima mogle su se vidjeti “krpice” od egipatskog lana ili kineske svile. Najčešći odjevni predmet bila je toga, dugačka polukružna tkanina. Prebacivala se preko lijevog ramena, tako da je desna ruka bila slobodna. Nosila se samo izvan kuće; obavezno za javnih nastupa. Grimizni rub imala je toga praetexta, koju su nosili viši državni činovnici i dječaci do seamnaeste godine, kada im se svečano predavala toga virilis, bijela muževna toga. U koroti se nosila crna toga, a takvu su nosili i optuženici na sudu. Pobjednički vojskovođa odijevao se pak u grimiznu togu izvezenu palmama. Neudane žene nosile su bijele tunike; one u braku mogle su birati između mnoštva boja i nijansi. Bogate rimske matrone preko njih bi nabacile stole, gornje haljine koje su u bogatim naborima padale do poda, te izazivale zavist nakitom od bronce, zlata, smaragda, rubina i jantara. Potonje su najviše vremena trošile na slaganje kompleksnih frizura, u koje bi katkad uplitale i plave pramenove germanskih robinja zvane galeri, slične današnjim ekstenzijama. One koje bi htjele potamniti kosu, posezale su za mješavinom leće i crnog vina, a protiv sijedih vlasi borile su se zdrobljenim glistama potopljenim u maslinovom ulju.
20. Za kraj, dotaknimo se i pogrebnih rituala. Umirućoj osobi davao se cjelov, kako bi se na simboličan način zadržao njegov dah. Ta ne baš ugodna zadaća bila je rezervirana za žene – kako imaju ključnu ulogu u donošenju života, kod Rimljana su imale i u smrti. Kad bi čovjek napokon izdahnuo, zatvarale su mu se oči, kako bi na zagrobno putovanje otišao oslobođen zemaljskih briga. Prije nego što bi pokojnika zafitiljili na pogrebnu lomaču, valjalo mu je iste te oči otvoriti, da bi se mogao suočiti s onostranim, te zazvati njegovo ime triput, da bi se provjerilo je li uistinu mrtav.
Piše: Lucija Kapural
