Anegdote o znamenitim književnicima: Odrezane ruke, dresirane mačke i pijani agresivci

Mnogi od velikana pisane riječi bili su osebujne individue – boemi, rastreseni sanjari, ekscentrici, napržice ili pak altruistični naivčine. Donosimo anegdote o znamenitim književnicima!

Ako je dobro psima, dobro je i meni!

Thomas Wolfe (1900. – 1938.), jedan od vodećih američkih modernista, istodobno je bio silno pronicljiv – primjerice, vrlo je rano prepoznao opasnost od Hitlerova uspona – i toliko rastresen da se ponekad doimalo kako živi u paralelnoj stvarnosti. Autor remek-djela “Pogledaj dom svoj, anđele” u takva je stanja zapadao naročito kad je stvarao. Poznato je da je pisao kao u pomami, stojeći za visokim pultom i bacajući ispisane stranice preko ramena, u otvoreni kovčeg. Pritom bi nerijetko zaboravljao jesti, piti i obavljati fiziološke potrebe. Njegovi biografi zabilježili su sljedeću bizarnu zgodu: jednom je čitavu noć pisao na hladnjaku, da bi tek ujutro shvatio kako se u konzervama koje je, onako usput, ispraznio nalazila – pseća hrana!

Tko tebe tromblonom, ti njega bombonom 


Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.) nije bio zlopamtilo, naprotiv – koncept “okretanja drugog obraza” podigao je na novu razinu. Jedne kišne večeri, u jesen 1879. godine, vraćao se kući nakon posjeta rođaku. Dok je zamišljen hodao ulicom, pred njim se “stvorio” krupan muškarac u izgužvanoj odjeći, pijan kao ruska zemlja. Pisac ga je pokušao zaobići, no neznanac ga je, ničim izazvan, zgrabio za rukav te, sve pletući jezikom, počeo obasipati uvredama. Dostojevski je to stoički podnio, što je pijanduru dodatno rasrdilo te je autora “Zločina i kazne” raspalio šakom po nosu, a potom, kad je ovaj pao na vlažni pločnik, još malo “cipelario”. Policija je vrlo brzo privela napadača, a napadnuti, koji je zadobio lakše ozljede, preklinjao ih je da ga puste “jer mu on sve oprašta”. Predmet je, zbog velikog publiciteta, ipak došao do suda, a agresivac je kažnjen globom od šesnaest rubalja. Dostojevski ga je pričekao pred zgradom suda te mu dao čitav taj iznos kako bi mogao platiti kaznu!

Ne kritiziraj bližnjega svoga, pogotovo ako je jači od tebe!

Nakon što je odustao od studij prava, tijekom kojeg nikad nije dobio veću ocjenu od dvojke, Mađar Ferenc Molnár (1878. – 1952.) posvetio se svojoj iskonskoj strasti, pisanju. Dok je svjetsku slavu stekao romanom za mladež “Junaci Pavlove ulice”, u domovini je bio najpoznatiji po kazališnim komadima živahnih dijaloga, a njegovo mišljenje mnogi su početnici u tom poslu uzimali kao nepogrešivo. Jednom su ga tako zamolili da napiše kritiku o premijeri prve komedije nekoga mladog autora. “Ne dolazi u obzir!” podigao je glas inače tihi pisac. “Komad je očajan, autor dvostruko jači od mene a, kao što se iz njegove komedije vidi, ne zna za šalu”.

Božanstvena mačka

Kad nije uzdisao za nedostižnom Beatrice Portinari i borio se za nezavisnost Firence od papinskog posezanja, Dante Alighieri (1265. – 1321) pisao je stihove gotovo nadzemaljskim nadahnućem i brzinom. Tvorcu besmrtnog epa “Božanstvena komedija”, jednog od najznačajnijih djela svjetske književnosti, u poslu je pomagao – mačak! Dante je, naime, dresirao svoga četveronožnog ljubimca, mladog mužjaka, da mirno sjedi na njegovom stolu i pridržava mu upaljenu svijeću, kako bi mogao pisati.

Kome treba ruka?

Miguel de Cervantes (1547. – 1616.) stvorio je jednog od najnezaboravnijih likova u povijesti književnosti, borca za ideale Dona Quijotea, no sam je bio nešto manje sklon idealističkom promišljanju bitka. Bio je naprasite ćudi, a kad je shvatio da se može mlatiti a da mu za to još i plate, postao je profesionalni vojnik. Borio se u jednoj od najpoznatijih pomorskih bitaka u povijesti, onoj kod Lepanta, kao naoružani vojnik na galiji. Na dan bitke, 7. listopada 1571. godine, imao je groznicu, no nije htio ostati u krevetu u potpalublju, nego se radije išao boriti zajedno s kolegama. Iz sukoba s Osmanlijama izišli su kao pobjednici, a Cervantes s ekstremitetom manje – zbog teških rana koje je zadobio, morali su mu amputirati lijevu ruku. Hendikep ga nije prisilio na mirovanje, naprotiv. U jednoj od sljedećih bitaka pao je u ruke neprijatelja: punih pet godina proveo je kao rob u Alžiru, sve dok ga obitelj nije otkupila.

Piše: Lucija Kapural

Komentari