Anegdote o književnicima: Oštra pera, oštre jezičine

Njihova pera bijahu oštra, baš poput jezičina kojima su neumorno “vitlali”. Donosimo anegdote iz života slavnih književnika koji su na svaku uvredu odgovarali s dvije, nasmijavajući suvremenike nepresušnim kalamburima, duhovitim doskočicama i zlobnim “odbrusima”!

Kako ušutkati nadobudnog političara?

Francuski politički mislilac i pisac Charles-Louis de Secondat Montesquieu, tvorac revolucionarnog djela “Duh zakona” i teorije o podjeli vlasti kao temelju građanske demokracije, bio je na glasu kao čovjek pogana jezika. Jednom se prepirao s parlamentarcem iz Bordeauxa oko neke filozofske uzrečice. Kako u to vrijeme nije bilo “Googlea”, nisu na licu mjesta mogli doznati tko je u pravu. Nenavikao na to da se netko ne slaže s njegovim mišljenjem, političar je povisio glas: “Ja sam u pravu i točka! Ako ono što tvrdim nije točno, dajem vam svoju glavu!”. Hladan kao špricer, Montesquie je odvratio:
“Primam je – maleni pokloni učvršćuju prijateljstvo!”

Batina (ni)je iz raja izišla

Po izlasku iz kafane, Antun Gustav Matoš se, veselo pjevušeći i blago teturajući, zaputio kući. Kad je na ulici ugledao ružan prizor, osmijeh mu je iščezao s lica a alkohol ispario iz glave: korpulentna žena tukla je sinčića po glavi, dok je mališan nemoćno jecao. Bijesan kao ris, pjesnik je pristupio okrutnoj majci te joj odlučnim glasom rekao: “Prestanite! Kad već ne znate drugačije odgajati dijete nego batinama, barem ga nemojte tući po glavi! To može imati štetne posljedice!” Prekinuvši na trenutak zlostavljanje potomka, ženetina se okrenula prema drzniku te je, odmjerivši njegov pomalo otrcani kaput, prezirno frknula: “Gledajte svoja posla, odrpanče! Tko ste vi da me učite pameti? I mene su moji roditelji odgajali batinama!”. Matoš joj na to odbrusi: “Uviđate, dakle, da sam u pravu!” Potom se zaputio dalje prije nego što je ova uopće shvatila “što je pjesnik htio reći”.

Nemaju sve krave rogove

Branislav Nušić slavu je stekao satiričnim komedijama (“Narodni poslanik”, “Sumnjivo lice”, “Gospođa ministarka”), u kojima je ismijavao srpsko građansko društvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Suvremenike nije štedio ni u privatnom životu, a s osobitim žarom obrušavao se na licemjere. Toj kategoriji pripadala je vremešna gospođa koju je, u jeku žestoke prepirke, nazvao kravom. Ova je, uvrijeđena i ozlojeđena, pravdu odlučila potražiti na sudu. Zbog vrijeđanja dame, Nušić je kažnjen paprenom globom. Nakon što je platio kaznu, pisac je, praveći se blesav, upitao suca: “Časni gospodine, zanima me jedna stvar: biste li me kaznili u obrnutoj situaciji, kad bih nekoj kravi rekao da je gospođa?”. Zbunjen, sudac odvrati: “Čudnog li pitanja… Naravno da vas u tom slučaju ne bih kaznio!” Nušić se na to zlobno naceri i okrene tužiteljici. Prije nego što je gracioznim korakom napustio sudnicu, dobacio joj je sljedeće riječi: “Doviđenja, gospođo!”

S komedijom nema šale

Nakon što je “batalio” studij prava, koji je smatrao živom dosadom, Ferenc Molnár stekao je svjetsku slavu romanom za mladež “Junaci Pavlove ulice”. U domovini, Madžarskoj, ipak je bio najpoznatiji po kazališnim komadima besprijekorne dramaturgije i dinamičnih dijaloga, a njegovo mišljenje mnogi su početnici u tom poslu uzimali kao nepogrešivo. Jednom su ga tako poznanici zamolili da napiše kritiku o premijeri prve komedije nekoga mladog autora. “Ne prihvaćam!” rezolutno će pisac. “Komad je loš, autor dvostruko jači od mene a, kao što se iz njegove komedije vidi, ne zna za šalu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari