Američki vojnici koji su otišli u Kinu nakon Korejskog rata, uglavnom su se vratili kući podvijena repa!

Rare Historical Photos

Malo je poznato da se nakon završetka rata u Koreji 1953. dio američkih vojnika odlučio za ostanak, odnosno odlazak u komunističku Kinu. Taj su fenomen proučavali stručnjaci iz različitih područja i iznijeli svoje teorije o razlozima njihove odluke. Ovdje donosimo priču o onima koji su ostali, pa ukoliko Vas zanima ova tematika pročitajte tekst koji smo danas za Vas pripremili.

Kraj rata i razmjena zarobljenih vojnika

Dana 27. lipnja 1953. potpisano je primirje između Ujedinjenih naroda i sjevernokorejskih komunističkih snaga, čime je došao kraj trogodišnjih borbi u Koreji. Bio je to sukob u kojem je Južna Koreja uživala podršku UN-a i SAD-a dok je Sjeverna Koreja dobivala pomoć od Kine i tadašnjeg SSSR-a. Amerikanci su u ratu uspjeli zadržati područje koje se prostiralo južno od 38 paralele. Nakon rata ovdje je uspostavljena najbolje utvrđena granica na svijetu. Prema odlukama Ženevske konferencije iz 1947. svi su se zarobljenici trebali nakon ratnih sukoba vratiti na svoje strane. Međutim, politika predsjednika Trumana je omogućila da se vojnici odluče na kojoj će strani ostati. Očito nisu računali da će i dio američkih vojnika ostati na drugoj strani, umjesto da se vrati kućama. Ta je politika omogućila nešto manjem broju od 50 000 sjevernokorejskih ratnih zarobljenika da ostanu u Južnoj Koreji.

21 ostao, dvojica se predomislila


U rujnu su 23 američka ratna zarobljenika odbila povrataka. U tom razdoblju stvorena je neutralna zona između graničnog područja u Panmunjomu te su zarobljenici koji su odlučili da se neće vratiti na svoj matični teritorij dobili četiri mjeseca za razmišljanje o povratku ili ostanku. Od njih 23-je dvojica su se ipak odlučila na povratak u SAD-e. Međutim, nisu se usrećili svojom odlukama jer su po povratku nakon naslikavanja za medije završili u zatvoru i vojnom sudu, gdje su osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Jedan je dobio zatvorsku kaznu od 20 godina, a drugi od 10.

Ostali nečasno otpušteni

Oni koji su odlučili da se neće vraćati kućama, preseljeni su u Kinu, a prije toga su nečasno otpušteni iz američke vojske. U osnovi, koliko je poznato, ti su ljudi bili dio znatno veće grupacije zarobljenika, koja je javno osuđivala američko sudjelovanje u korejskom ratu. Svoje su nezadovoljstvo iskazivali pismima, peticijama i govorima. Njihov čin je bio ravan veleizdaji, što je značilo da po povratku mogu biti osuđeni i na smrtne kazne. Jedna skupna muškaraca odlučila je započeti nove živote u komunističkoj Kini. Opće je prihvaćeno da su se odbili vratiti zbog ispiranja mozga komunističkom politikom. Međutim, mediji su spominjali razno-razne razloge, koji su imali svrhu “oblatiti” vojnike, koji su donijeli takvu odluku pa su proglašeni promiskuitetnim alkoholičarima, glupima i “bolesnima”, pri čemu se kod potonjeg vjerojatno ciljalo na bolesti s psihološkom podlogom.

Podijeli pa vladaj

Kinezi su ih preuzeli i odveli u Peking, gdje su skupinu muškaraca razdvojili pa je dio njih za koje su smatrali da nisu osobiti inteligentni zaposlili u tvornicama i farmama dok su one pametnije poslali na Sveučilište u Peking, gdje su studirali mandarinski jezik. Njihovo je razdvajanje bilo vjerojatno promišljeno, kako bi lakše manipulirati ovim muškarcima. Vrlo brzo je došlo do opadanja broja onih koji su željeli ostati u Kini. Već nekoliko mjeseci nakon dolaska u Kinu jedan od američkih vojnika se razbolio i umro. Kinezi ih nisu sprečavali da se vrate kućama. Malo po malo su se počeli vraćati. Kako su nečasno otpušteni iz vojske, nisu više mogli završiti na vojnom sudu po povratku u SAD-e, a još su trebali dobiti i naknadu za 90 dana provedenih u logoru, što ,koliko je poznato, američka vlada nije nikada ispoštovala.

Sve veći broj povratnika

Nakon prvih uspješnih povrataka bez izlaženja na vojni sud, većina se odlučila prije ili kasnije vratiti. Prema pisanju medija povratnici su provodili život daleko od javnost, teško su dolazil do posla, a još teže ga zadržavali. Zapravo većina je nastojala skriti svoj nečastan otpust. Vratili su se i Afroamerikanci, čija je odluka o ostanku, objašnjena komunističkim utjecajem još prije Korejskog rata. Njih je najviše privlačila propaganda jednakosti s obzirom da su rasni nemiri u tom razdoblju još uvijek vladali Amerikom.

Sudbina Johna Dunna

U Kini je ostao, barem neko vrijeme, John Dunn. Upravo je on prije negoli se odlučio na ostanak boravio u jednom od kineskih zatvora, u kojem je smrtnost bila velika. Jedan od vojnika, koji je bio zatočen s njim, svjedočio je da svoj život duguje Dunnu, koji mu je davao hranu i brinuo se o njemu kada je bio bolestan. U razdiobi onih Amerikanaca koji su ostali Dunn je završio na višegodišnjem studiju mandarinskog u Pekingu, gdje je upoznao svoju buduću suprugu slovačku studenticu. Nju je doveo u posjet kući u SAD-e, gdje ju je predstavio kao diplomatkinju 1959. godine. Zanimljivo je da se nakon toga više nikada nije javio svojoj obitelji. Njegova je žena bila iz ugledne komunističke obitelji iz grada Žiline na sjeverozapadu Slovačke, te su se preselili u njezin rodni grad. Relativno nedavno nađeni su podaci o njemu u velikoj bazi podataka koju je vodila komunistička tajna služba poznata kao StB (Státní bezpečnost). Dosje o njegovom životu nađen je u gradu Banská Bystrica u središnjoj Slovačkoj. Dunnova žena je svojom udajom za Amerikanca “zacementirala” svoju karijeru. Zaposlila se kao nastavnica, a Dunn nije znao slovački zbog čega se tek nakon više godina zaposlio u tvornici opeke. Prema dostupnim podacima nije imao previše socijalnih kontakata i bio je pod stalnim nadzorom tajne službe. On i supruga su sredinom sedamdesetih regrutirani da dođu u Prag kako bi nadzirali kinesko veleposlanstvo. Ne zna se što su točno radili, no za svoje usluge bili su plaćeni nekoliko stotina kruna zajedno s prijevoznim troškovima. Dunn je nakon toga dobio bolji posao u drugoj tvornici, a dobili su i stan, što je vjerojatno, ako je istinito, bila dobra naknada za ovaj rad. Prema izvješću njegov se položaj ni nakon toga nije puno promijenio, on je ostao čovjek kojega su ljudi izbjegavali dok ga je tajna policija nastavila promatrati. Nadzor se nastavio do kraja komunističke vladavine 1989. Dunn je umro 1995., a njegova žena pet godina kasnije. Podaci o njegovom grobu su nepoznati. Američko veleposlanstvo u Slovačkoj na upit novinara o njegovom posljednjem počivalištu je izjavilo da o njemu nemaju nikakvih podataka. Zapravo nDunnov dosje nam ne djeluje uvjerljivo, i više nalikuje na loše sročenu socijalističku priču, koja je namjerno “servirana” odjedanput javnosti, kako bi se mogao dati krivi trag o njegovoj stvarnoj sudbini.

David Hawkins se relativno brzo vratio kući

U Kini je odlučio ostati i David Hawkins i koji je bio više od tri godine u ratnom zatočeništvu. Želio je provjeriti da li socijalizam funkcionira u praksi. Studirao je mandarinski baš poput Dunna, što znači da je procijenjeno da ima visok kvocijent inteligencije, no kasnije je ipak radio kao dostavljač. On se, također, vratio kući. Kako se u međuvremenu oženio s Ruskinjom, prvo se vratio on, a zatim je za sobom “povukao” ženu s kojom je kasnije imao dvoje djece. U svojim izjavama za medije naveo je da mu se bilo teško prilagoditi novom načinu života  jer se naviknuo na kineski način razmišljanja. Po povratku je diplomatski izjavio da nikada nije požalio što je ostao, kao i što se vratio. Naveo je da mu je to bila  velika životna škola, u kojoj je naučio da su Amerikanci puno sretniji od Kineza, kao i da američka vlada iako nije savršena, jedna je od najboljih na svijetu.

Zaključak je da su se gotovo svi vojnici predomislili po pitanju povratka, netko prije netko kasnije. Njihove odluke da ostanu donesene su iz razno-raznih razloga neki iz idealizma, neki zbog straha od smrtne kazne, no na kraju se pokazalo da su se gotovo svi “podvijenog repa” vratili kući. Sudbinom Dunna bi se trebalo pomnije pozabaviti te istražiti priče dane u dosjeu, koje su možda samo lažni trag i pitanje je kakva je njegova sudbina bila uistinu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari