Ah ta čudna moda, renesansne žene bez obrva i trepavica!

Kako je izgledala idealna žena krajem srednjeg vijeka i u razdoblju renesanse? Što se pokazivalo, a što skrivalo? Ukoliko Vas zanima ideal nekadašnje ljepote pročitajte tekst koji smo za Vas danas pripremili.

U prvom planu čelo

Svatko tko je jednom pokušao urediti obrve zna koliko je to bolan postupak. No, žene nekada nisu samo čupale obrve već i trepavice, i to su činile temeljito. U srednjem vijeku ni u renesansi, za razliku od danas, nitko nije pozornost usmjeravao na oblikovanje trepavica i obrva. Čelo se smatralo najljepšim dijelom lica. Znamo da zvuči čudno, ali sve žene su nastojale istaći ili postići dojam visokog čela. U ono vrijeme nisu bile razvijene metode sjenčanja, kako bi se uz pomoć šminke dobio efekt “trodimenzionalnosti”. Dakle, kako su to činile? Uklanjale su obrve i trepavice jer su one ‘odvlačile’ pogled s drugih dijelova lica. Ukoliko ni to nije pomagalo da čelo dođe u prvi plan, onda su posezale za trećim još dramatičnijim rješenjem čupanjem kose na tjemenu, kako bi dobile dojam višeg ‘plemenitog’ čela.

Ideal plavokose žene

U tom periodu bilo je zabranjeno izlagati kosu, što je povezano s crkvenim ediktima koji su osudili takvu praksu, a koja je očito onda uključivala obrve i trepavice. Kosa se smatrala očito previše erotičnom, kao uostalom trepavice i obrve pa su se ti dijelovi jednostavno uklanjali i skrivali. Iako su se žene iz visokog društva šminkale, u tom periodu činile su to na decentan način dok su jaču šminku koristile samo žene sumnjivog morala. Francesco Petrarca, talijanski pjesnik četrnaestog stoljeća opisao je idealnu ženu svog vremena, koja ima lijepe oči, plavu kosu (naravno, često obojenu), visoko čelo, blijedu put i dugačak vrat. Ljudi su u tom periodu vjerovali da su tjelesne karakteristike odraz unutrašnje ljepote. Što znači da je odsustvo ljepote bilo pokazatelj i odsustva unutrašnjih preferiranih kvaliteta. Osim navedenog na licu su u prvi plan dolazile ružičaste usne i bijeli zubi, pri čemu je potonje bilo teško zadržati “na duge staze” i bez odgovarajućih usluga današnjih stomatologa i protetičara. Ukoliko su željele, za posebne prilike, nanijeti malo rumenila na obraze, posezalo se za živom.


Ako nisam plavuša, isticanje bogatstva dobar je mamac za udvarače

Plavokosih žena je bilo malo, kao i danas, pa su žene bojile kosu različitim mješavinama, nakon čega su više sati morale provesti na suncu, što je pak bilo pogubno za njihovu put. Da bi im kosa posvijetlila na suncu nakon stavljanja različitih pripravaka u kosu, morale su sjediti satima na suncu pokrivene s više slojeva odjeće. Naravno, lice je kao najizloženiji dio tijela moralo biti posebno zaštićeno te se nosio šešir s izrezanim središnjim dijelom kako bi samo kosa bila izložena suncu dok je obod štitio lice. Nakon ovakvog sjedenja na suncu dodatno su vjerojatno posezale za bijelim olovom. Postupci bojenja kose, kao uostalom ni danas, nisu često davali željene rezultate pa su žene nekada mogle dobiti raznolike varijante bojane kose, u rasponu od platinasto plave do crvene boje, mrkve. Bojanje je imalo za posljedicu suhu, lomljivu odnosno oštećenu kosu. One koje se nisu odlučile za bojenje nastojale su pokriti svoju tamniju kosu kapicama, koje su bile ukrašene biserima i drugim dragocjenostima. Takva su pokrivala za glavu odašiljala poruku da određena žena možda nije plava, ali da joj boju kose može dobro nadomjestiti imućnost, što je bio puno bolji mamac za većinu udvarača. U ono vrijeme koristile su se posebne recepture za izbjeljivanje lica, izradu rumenila i pravljenje sredstava za depilaciju.

Nekada i danas

Danas živimo opet u dobu gdje, također, postoji određeni ideal ljepote koji je znatno fleksibilniji od onog renesansnog. Danas, u prvi plan dolaze vitka tijela i malo veće grudi dok je predstavnik venecijanske škole  16. st., Tiziano Vecelli, u prvi plan stavljao žene manjih poprsja, iako su tada preferirane žene s viškom kilograma. Višak kila značio je i posredno odsustvo gladi pa je to samo po sebi bilo privlačno, osobito u nižim društvenim slojevima. Danas lice treba biti bez naznaka nagrizanja vremena, s neizostavnim napučenim usnicama, a ako malo djeluje “zaleđeno” nije problem bitno je da se ne vide bore koje su svjedočanstvo i suza i smijeha koji ostavljaju svoje jasne tragove. U sadašnjem vremenu ne postoji neka preferirana boja kose, bitno je da je ona gusta i sjajna, a boja je manje bitna. Danas se sve češće poseže za intenzivnim i  neuobičajenim bojama poput ljubičaste, zelene i “plave”. Plastična je kirurgija u punom zamahu pa se u prvi plan stavlja mladost kao ideal kojem se teži. Ljepota je sve češće rezultat imovinske moći dok je njezino odsustvo opet pokazatelj nemoći. S pojavom estetskih tretmana dolazimo u situaciju koja zbog ogreničenih dosega estetske kirurgije ‘štanca’ se gotovo unificirani tip žena, zbog čega dolazi do gubitka prirodne raznolikosti, što posljedično stvara i svojevrsnu vizualnu dosadu .

Piše: Sonja Kirchhoffer.

Komentari