A bio je tako divan: O osmerostrukom ubojici pričali su kao o “duši od čovjeka”!

Stručnjaci za forenzičko profiliranje Israela Keyesa opisali su kao metodična, organiziranog ubojicu. Psihijatri vjeruju da se radilo o sociopatu, osobi lišenoj suosjećanja. Rodbina njegovih žrtava u njemu je vidjela demona. Susjedi su ga pak smatrali marljivim mladićem koji je uvijek spreman pomoći. Prava istina otišla je s njim u grob: čovjek koji je brutalno ubio barem osmero ljudi (policija smatra da bi zbiljska brojka mogla biti puno veća!), presudio je sebi u zatvorskoj ćeliji. Keyesov život bio je oštro podijeljen u dva segmenta koja se nikad nisu sretala. U jednom, bio je uspješan poduzetnik, uzoran suprug i otac. U drugom, predator koji se hranio tuđim strahom i patnjom.

Israel Keyes rođen je 1978. u Richmondu, gradiću u saveznoj državi Utah. Odrastao je u velikoj obitelji, kao najstarije od desetero djece stroga mormonskog para. Vjera, disciplina i rad točke su oko kojih se vrtjelo njegovo djetinjstvo. Dok su se njegovi vršnjaci igrali, Israel se bavio drvodjelstvom i radio u polju, a s braćom je smio samo potiho razgovarati, po mogućnosti o religijskim temama. Njegove sestre vezle su goblene i izrađivale sapune od kozjeg mlijeka. Sva djeca Keyesovih bila su zakopčana do grla, čak i za ljetnih žega, a umjesto o popularnim pjevačima, razmišljala su o vječnom prokletstvu do kojeg vode opačine poput korištenja lijekova kad te nešto boli ili, nedajbože, predbračnog seksa. Školu nisu pohađali – njihovi roditelji smatrali su da bi se ondje mogli zaraziti neželjenim svjetovnim duhom, pa su ih sami podučavali. Željna slobode, najmlađa kći Autumnrose više je puta bježala od kuće. Israel, naoko najmirniji član obitelji, odušak je pronalazio u mučenju i ubijanju malih životinja.

Kad mu je bilo petnaest, obitelj je pronašla novi dom u Colvilleu, ruralnom mjestu u okrugu Stevens u Washingtonu. Selidba je koincidirala s njihovim napuštanjem mormonske zajednice. Što su Keyesovi zamjerili vjeri koja je bila okosnica njihovih života, nije poznato, ali ubrzo su pronašli novu: postali su članovi kontroverzne Crkve kršćanskog jedinstva. Ova, danas gotovo iščezla sljedba, s kršćanstvom je povezana jedino imenom – između ostalog, njeni su vođe otvoreno zagovarali antisemitizam i arijevsku nadmoć, te obilno citirali Levitski zakonik, nalazeći u njemu potvrdu za uvjerenje da je smrt jedina primjerena kazna za homoseksualce. Toj su crkvi pripadali i njihovi susjedi, braća Chevie i Cheyne Kehoe, koji će godinama kasnije završiti na robiji zbog rasistički motiviranog ubojstva.

Nakon što se odselio od kuće, Keyes odlazi u vojsku. U Fort Lewisu, gdje je bio stacioniran, svladao je vještinu koja će mu kasnije itekako koristiti, baratanje vatrenim oružjem. Ako izuzmemo manji incident, vožnju u pijanom stanju, slovio je za uzornog vojnika, pa je tri godine kasnije časno otpušten iz službe. Po skidanju uniforme, osnovao je kompaniju za građevinske radove, u kojoj je bio šef i jedini zaposlenik. U Washingtonu, gdje se privremeno nastanio, obavljao je niz poslova za članove jednoga indijanskog plemena, te bio na glasu kao pošten, odgovoran i marljiv čovjek. Dakako, poznanici nisu imali pojma o njegovim noćnim hobijima. Nisu, primjerice, znali da po mraku obilazi napuštene zgrade, parkirališta i groblja, u potrazi za idealnom lokacijom na kojoj će udovoljiti nastranim porivima… Ni da pored takvih mjesta zakapa užad, plastične vreće, prigušivače i noževe, ono što će kasnije nazvati svojim “priborom za ubijanje”. Nije im se pohvalio da je skoknuo do Oregona kako bi silovao 13-godišnju djevojčicu.


Početkom 2011. odletio je u Chicago. Ondje je unajmio automobil na lažno ime i njime se odvezao u Essex u Vermontu. U prtljažnik je ubacio pištolj, uže, lopatu i sredstvo za odčepljivanje odvoda koje je, kako je otkrio na internetu, izvrsno za ubrzavanje raspadanja trupala. Bio je spreman; valjalo je još samo pronaći adekvatne žrtve. Bill i Lorraine Currier, sredovječan bračni par, imao je nesreću da zapne za oko ubojici. Zadovoljavali su sve Keyesove uvjete: nisu imali djecu ni psa, a njihov najbliži susjed bio je kilometrima udaljen. Pod okriljem noći, Keyes se prikrao njihovoj kući. Nakon što je presjekao telefonsku liniju, iskoristio je polugu kojom su bila pričvršćena vrata garaže kako bi razbio prozor u prizemlju. Buka je probudila Curriere, ali je do trenutka kad su ustali iz kreveta pištolj već bio uperen u njegove glave. Nakon što je uljez zavezao ženu, muškarca je natjerao da se spusti u podrum, da bi ga ondje hladnokrvno ustrijelio. Potom se vratio u spavaću sobu. Lorraine, koja se napola bila oslobodila, dočekala je još gora sudbina: manijak ju je silovao a potom zadavio golim rukama.

Keyes je nastavio sijati strah i trepet diljem Amerike, držeći se svoga zlatnog pravila: što dalje od kuće, to bolje. A kod kuće, u Anchorageu na Aljasci, čekale su ga nevjenčana supruga i malena kći, nesvjesne razloga zbog kojeg ovaj toliko često putuje. S vremenom je Keyesovo samopouzdanje jačalo, a njegov ubojiti nagon postajao sve jači. Zaboravio je na oprez, što je u konačnici dovelo do njegovog pada. Posljednju žrtvu, pipničarku Samanthu Koenig, napao je u popularnom kafiću u Anchorageu. Nakon što je otpratila zadnjeg gosta, djevojka je zaključavala kasu, kad je krupni muškarac nagrnuo u prostoriju i uperio joj pištolj u glavu. Keyes, međutim, nije očekivao da će mu krhka tinejdžerica pružiti otpor. Svezao joj je ruke i počeo je vući, ali ga je ova svom snagom udarila nogom i potrčala prema vratima. Uspjela je prijeći polovicu parkirališta prije nego što ju je oborio na tlo i ugurao u kombi. Nitko je nije čuo kako vrišti ali je nadzorna kamera snimila otmicu.

Nesvjestan te činjenice, Keyes je silovao i ubio djevojku. Potom je raskomadao njeno tijelo i bacio ga u ledeno jezero Matanuska. Čestitajući samom sebi na lukavosti, mirno se zaputio na sestrino vjenčanje, gdje je čak održao veselu zdravicu. Kad se vraćao kući, zaustavio ga je policajac. “Jesam li prebrzo vozio?”, opušteno je pitao, ne znajući da za njegovim kombijem traga svaki pripadnik snaga zakona u državi. “Iziđite iz vozila, gospodine!”, riječi su zbog kojih se počeo znojiti. Kad je policajac u pretincu za rukavice pronašao Samanthin mobitel i novčanik, Keyes je znao da je igra završena.

Suočen s mogućnošću smrtne kazne, razvezao je jezik. Priznao je ubojstvo Samanthe Koenig, a potom iznenadio istražitelje rekavši kako je upravo on odgovoran za smrt bračnog para u Vermontu, kao i za još četiri umorstva u Washingtonu te jedno u New Yorku. Kad su htjeli doznati njegov motiv, nacerio se: “Ljudi su tek bezvrijedni kukci – posve je nevažno koliko si ih zgazio!”.

Suđenje je započelo vrlo dramatično: Keyes se uspio osloboditi okova i jurnuti preko ograde za svjedoke. Policajci su ga ošamutili šokerom, a potom ga odveli u samicu. Shvativši da novu priliku za bijeg neće dobiti, ubojica je presudio samom sebi: prerezao je žile spajalicom koju je uspio prošvercati u cipeli, a potom se objesio o plahtu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari