Suočivši se s višemjesečnom pat-pozicijom uzrokovanom prelaskom na pozicijsko ratovanje, sudionici Prvoga svjetskog rata na Zapadnoj bojišnici na razne su načine pokušavali probiti neprijateljske linije. Pored ogromnih baražnih artiljerijskih paljbi i uzaludnih juriša preko ničije zemlje, značajnu ulogu u takvim pokušajima odigrali su i podzemni tuneli. Dok je najpoznatiji od njih poslužio britanskom dizanju u zrak njemačkih položaja 1. srpnja 1916. godine, čime je započela Bitka na Sommi, većina tunela služila je praktičnijim svakodnevnim svrhama. Jedan od njih bio je i tunel Winterberg, iskopan tijekom 1917. godine na njemačkom dijelu bojišnice Chemin des Dames, nedaleko Reimsa. Protežući se kroz 300 metara dužine ispod lokalnog brda, ovaj je tunel služio povezivanju njemačke pozadine s prvom borbenom linijom, odnosno dopremanju pojačanja i potrepština borcima, sklanjanju od francuskog bombardiranja i skladištenju municije i opreme.
Pošto su u proljeće 1917. godine Francuzi pokušali preoteti to područje od Nijemaca, započelo je sustavno bombardiranje ulaza u tunel. Napokon, 4. svibnja uspješan francuski pogodak urušio je najprije izlaz iz tunela, aktiviravši pritom niz drugih eksplozija uskladištene municije, da bi konačno i drugi francuski hitac zatvorio ulaz u tunel na drugoj strani brda. Uslijed takve katastrofe, 270 njemačkih vojnika, pripadnika 111. Pričuvne pukovnije, ostalo je zarobljeno unutar tunela. Tijekom idućih šest dana većina njih umrla je ugušivši se ili izvršivši samoubojstvo. Konačno, upravo uoči prepuštanja položaja Francuzima trojica preživjelih Nijemaca otkopana su, uslijed čega su sačuvana svjedočanstva o stanju u zatrpanom tunelu. Jedan od njih, Karl Fisser, posvjedočio je: „Svi su molili vode, no uzalud. Smrt se smješkala svojoj žetvi, držeći stražu nad barikadom kako joj nitko ne bi izmaknuo. Neki su tragali za spasom, drugi za vodom. Jedan od drugova ležao je na tlu pokraj mene i slomljenim glasom preklinjao da mu netko napuni pištolj.“
Kako je istaknuto, nedugo potom ovaj sektor bojišta prešao je najprije u francuske, a potom opet u njemačke ruke. Kako više nije postojala nada da u podzemlju ima preživjelih, a i borbene su aktivnosti intenzivirane, za trajanja rata nije više pronađeno vrijeme za iskopavanje mrtvih. S druge strane, nakon rata točna lokacija tunela u okolišu izmijenjenom eksplozijama više nije ni bila poznata. Uz to, budući da su u njemu počivali vojnici poražene strane, francuskoj je vladi u prilog išao povijesni zaborav, tako da je s vremenom čitavo područje ponovno preuzela šuma.
No, traganja za lokacijom tunela prihvatio se Alain Malinowski, lokalni stanovnik. Počevši skupljati svu dostupnu arhivsku dokumentaciju već 1990. godine, sve do 2009. Malinowski nije uspio locirati tunel. Te je godine napokon pronašao kartu iz ratnog razdoblja na kojoj su, osim bojnih položaja, bile označene i dvije ceste koje i danas prolaze tim krajem. Mjerenjem kutova i udaljenosti, Malinowski je stoga napokon uspio locirati dio šume ispod kojeg bi se trebao nalaziti ulaz u tunel. No, usprkos prolasku stotinjak godina od završetka rata i europskom pomirenju, francuska vlada i u 21. se stoljeću pokazala nezainteresiranom za otkrivanje masovne grobnice. U svoje je ruke stvar stoga uzeo Alainov sin Pierre, bivši vojnik i osnivač ustanove posvećene traganju za posmrtnim ostatcima sudionika Napoleonovog pohoda u Rusiju.
Prateći očeve upute, Pierre Malinowski bagerom je raskopao pretpostavljenu lokaciju ulaza u tunel te ispod površine, na dubini od gotovo četiri metra, doista pronašao ulazno zvono i ostatke vojne opreme. Iako je takvim – ilegalnim – postupanjem naišao na osudu francuskih arheologa, koji vjeruju da će time biti ohrabreni i drugi, manje plemeniti, tragači za arheološkim blagom, ovim je činom Pierre francuske vlasti stavio pred svršen čin. Ipak, još uvijek postavlja se pitanje što točno treba učiniti s datom situacijom – pokopati vojnike na vojnom groblju (poput 1973. godine u blizini Reimsa pronađenih posmrtnih ostataka 400 njemačkih ratnika) ili provesti opsežna arheološka istraživanja na čitavom sektoru; odnosno napraviti muzej ili tek podići spomenik.
Paralelno sa svojim arhivskim istraživanjima, Alain Malinowski tragao je i za potomcima ili rodbinom preminulih vojnika, novačenih u Badenu, na obroncima Švapskih Alpa, uslijed čega je identificirao devetoricu stradalih 4. svibnja 1917. godine. S obzirom da im je taj tunel služio kao mjesto provođenja ratne svakodnevice te da su do samog kraja gajili nadu da će ih ubrzo otkopati, prema Pierreu, očekuje se kako će zatrpani vojnici, zbog specifičnog načina svojeg stradavanja, biti mumificirani, sa sačuvanim osobnim predmetima. Međutim, usprkos pokušajima održavanja točne lokacije ulaza u tunel tajnom, takva mogućnost već dan nakon javne objave rezultata istraživanja počela je privlačiti tragače za starinama, tragovi čijih su aktivnosti vidljivi na okolnom terenu. No, da će iskopavanje tunela – bez obzira tko ga i kada na kraju proveo – biti izazovno, svjedoče i neeksplodirane granate pronađene tijekom spomenutih pokušaja pljačke.
Autor: Saša Vuković
