5 malo poznatih rimskih običaja

Baština starih Rimljana jedna je od osnovica zapadnoeuropske civilizacije. Njen utjecaj seže od pravnog sustava do vokabulara i umjetnosti. Rimljani su, međutim, imali i mnoge druge, manje poznate i za naše pojmove neobične običaje.

Mos mairoum

Ovaj latinski izraz moglo bi se prevesti kao običaji predaka. Riječ je o nepisanom kodeksu na kojem su se temeljile norme rimskoga društva. Proizlazi iz duboko usađenog rimskog vjerovanja da preveliko otklanjanje od ideala prošlosti vodi k moralnoj propasti društva. Iako su ova pravila bila nepisana, kršenje njih smatrano je subverzivnim te se moglo kazniti zakonitim putem i / ili socijalnom stigmom. Možemo stoga reći da ih se smatralo nepisanom nadopunom službenih zakona. Prenašanje tog kodeksa s generacije na generaciju bila je dužnost glave obitelji (pater familias).

Dies lustricus

Ovaj izraz znači Dan pročišćenja, a riječ je o razdoblju od osam ili devet dana nakon rođenja djeteta. U antičkim je vremenima, naime, bio visok stupanj smrtnosti novorođenčadi, pa se obitelj nije željela previše vezati uz dijete dok nije prošlo navedeno razdoblje. Pri kraju tog razdoblja izvodili bi se razni rituali od kojih je najpoznatiji bio onaj kada bi otac uzdigao dijete prema nebu, simbolično ga prihvaćajući kao svoje. Nakon toga bi se djetetu nadjenulo osobno ime (praenomen) i posebna amajlija za zaštitu od zlih duhova (bulla za dječake, lunula za djevojčice).

Konkubinat

Iako je ova institucija bila rasprostranjena među starim Rimljanima, postojala su važna odstupanja u usporedbi s drugim sredozemnim narodima. Muškarac je mogao imati samo jednu konkubinu i to samo u slučaju da nije oženjen. Stoga su glavni razlozi za odnos s konkubinom bili želja se izbjegne stigma braka između pripadnika različitog društvenog sloja ili da se spriječe komplikacije oko nasljeđivanja imovine iz prijašnjeg braka. Djeca rođena u konkubinatu nisu smatrana zakonitim nasljednicima, ali je otac bio dužan skrbiti o njima. Rimski je konkubinat, dakle, bio više nalik današnjoj izvanbračnoj zajednici.

Homo sacer

Točan prijevod ovog izraza nije poznat – neki predlažu sveti čovjek, drugi prokleti čovjek, treći pak čovjek koji je odijeljen (od drugih). Riječ je o specifičnoj kazni rezerviranoj za one koji su prekršili zakletvu. Takve se ljude nije smjelo žrtvovati u vjerskim obredima, ali ih je bilo tko mogao nekažnjeno ubiti. Ovo neobično stanje potječe iz shvaćanja da se prekršitelj zakletve ogriješio pred bogovima, pa je njegova sudbina stavljena u njihove ruke – ako umre, to je zasigurno volja bogova. Nije ga se smjelo žrtvovati zbog shvaćanja da je njegov život već pripadao bogovima. Homo sacer je usto bio lišen svih prava, uključujući pravo vlasništva, čime bi de facto prestao biti dio društva.

Poena cuelli

Ubojstvo, barem ako je žrtva bila jednakog društvenog statusa, u rimskom je društvu bilo kažnjivo smrću. Kako se ubojstvo vlastitog oca smatralo najgorim mogućim zlodjelom, valjalo je smisliti posebnu kaznu za takav gnusni čin. Nazvana je poena cuelli (kazna vreće), a počinjala bi šibanjem, nakon kojeg bi kažnjenikovu glavu prekrili vrećom od vučje kože, a na noge mu stavili drvene cipele – vjerojatno su ga time htjeli simbolično spriječiti da oskvrne zrak ili tlo pod nogama. Zatim bi ga se zašilo u kožnu vreću s nekoliko životinja (obično pijetao, pas, zmija i majmun) te bacilo u rijeku ili more. Tako bi se pogubljenog simbolično lišilo ljudskosti i poistovjetilo s divljom zvijeri.

Piše: Boris Blažina

Komentari