Zvuči ludo, ali je istinito, majmun uglađenih manira Jackie ušao je u vojsku i nakon rata dobio ne samo medalju za hrabrost već i mirovinu, ali i PTSP

Odnosi prema životinjama danas su na pragu velikih promjena, iako smo još uvijek daleko od društva koje će se s poštovanjem odnositi prema svim drugim životinjama, kako je to priželjkivao Gandhy. Nedavno smo pisali o majmunu koji je bio zaposlenik željeznice u Južnoj Africi, i koji je svoj posao obavljao bez pogreške, a danas ćemo predstaviti opet jednog južnoafričkog majmuna koji je bio maskota, ali i pravi vojnik u sklopu svoje Transvaalske pukovnije.

Od kućnog ljubimca do vojnika

Pavijan Jackie služio je u 3. južnoafričkoj pješačkoj pukovniji poznatijoj kao Transvaalska pukovnija, koja se borila zajedno s britanskim vojnicima tijekom Prvog svjetskog rata. Marr je zatekao ovog mladog pavijana kako izgubljeno luta njegovom farmom. Nakon kratkog razmišljanja odlučio ga je zadržati. Uskoro su se obojica jako povezali. U pitanju pavijan vrste chacma to je najveća vrsta majmuna koja živi u divljini, u velikim grupama od 50 do 100 članova. Mužjaci su prilično agresivni i imaju impresivne zube, nalik psećim. Jacke je sretno živio s Marrom, no onda je počeo rat i njegov je prijatelj dobio poziv u vojsku 1915. godine. Ne želeći ostaviti majmuna samog, pitao je nadležnu vojnu upravu može li ga povesti sa sobom kao svog ljubimca. Oni su potpuno neočekivano potvrdno odgovorili. Dobio je uniformu, svoj set obroka, platnu listu, baš sve po propisima.

Vojnik maskota pukovnije


Jackie se snašao više nego dobro. Bio je to majmun uglađenih manira koji se znao ponašati u svim situacijama. Kada bi kraj njega prolazio nadređeni časnik on bi se uspravio i pozdravio ga. Jeo je služeći se vilicom i nožem, a pio je i čaj na način kako se to čini, sasvim u ljudskom duhu. Zajedno s Marrom je držao stražu, a kako je imao izuzetno dobar sluh i njuh, mogao je nanjušiti opasnost prije negoli bi to bilo tko drugi mogao uočiti. U trenutku kada bi uočio da je neprijatelj blizu jednostavno bi počeo ispuštati uzbunjujuće zvukove i vući Marra za odjeću. Zbog svoje predanosti vojsci i svim vojnicima koji su bili tamo u služi postao je maskota svoje pukovnije. Svojim je veselim temperamentom dizao moral vojnika i zabavljao ih u dosadnim danima u rovovima, koji su mogli potrajati prilično dugo. Bio je poznat po stručnom paljenju lula i cigareta svojim sudrugovima.

U rovovima

Ratno “krštenje” imali su obojica u Egiptu u veljači 1916. godine kada su trebali okončati ustanak Senussija, vjerske sekte koja je bila u savezu s Turcima i Nijemcima. Tu je Marr ranjen u rame dok je Jackie  pokušavao utješiti svog prijatelja i lizati mu ranu. Svi su bili impresionirani njegovom odanošću. Nakon toga su prebačeni u Francusku, gdje su tri godine proboravili u rovovima. U vrijeme jednog granatiranja, pred kraj rata,  Jackie je pokušao napraviti improvizirano sklonište, no dok je bio zauzet tim poslom geleri su ga ranili u ruku i nogu. U prvom trenutku liječnici nisu znali što bi s njim, nisu nikada liječili majmune nisu znali što mu dati za anesteziju i u kojoj količini. No, nakon upornog moljenja Marra da mu pomognu odveli su ga u bolnicu gdje su upotrijebili kloroform u dozi koju su približno odredili, nadajući se da će Jackie preživjeti operaciju, a što se i dogodilo. Ipak liječnici su mu morali amputirati nogu. Nasreću u roku od nekoliko dana Jackie je bio kao “nov”.

Odlazak s ratišta s PTSP-om

Nakon ovog stradavanja obojica su poslana u Englesku, gdje su u službi Crvenog križa skupljali novac za fond pomoći namijenjen vojnicima, ali i udovicama i siročadi. Tu su stekli golemu popularnost, a Jackie je tretiran kao prava zvijezda. Skupili su ogroman iznos, a za to je velikim dijelom zaslužan i Jackie koji je, primjerice, za poljubac dobivao pet šilinga. Bio je to kraj rata za obojicu, nakon toga otputovali su kući, gdje su službeno otpušteni iz vojske. Zbog svoje hrabrosti Jackie je odlikovan je medaljom za hrabrost i unaprijeđen u čin kaplara. Jackie je dobio otpusni list i vojnu mirovinu. Jackie i Marr živjeli su sretno do pavijanove smrti 1921. godine. Obojica su nakon rata patila od PTSP-a, a Jacki se užasno počeo bojati grmljavine. Jednog proljetnog dana 1921. izbilo je jako nevrijeme s grmljavinom, zbog čega je Jackie dobio srčani udar i umro. Marr je bio izvan sebe, no sam Marr živio je još dugo, a preminuo je 1973., u 84-oj godini života. Do danas Jackie je jedini pavijan koji je napredovao u vojsci i jedini koji se borio u Prvom svjetskom ratu.

Što reći nego da nam ovaj pavijan može poslužiti kao primjer dobrog, hrabrog i uglađenog ponašanja.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari