Zvijezda hit serijala “Igra prijestolja” daleki je potomak engleskog kralja iz 17. stoljeća!

Godine 2011. prikazana je prva epizoda “Igre prijestolja”, serijala punog krvi, odrezanih glava, intriga i nastranog seksa. Obožavatelji R. R. Martina, koji su premijeru iščekivali kao štreber test iz matematike, imali su manjih zamjerki na detalje promijenjene u odnosu na njegove knjige, kao i na odabir određenih glumaca, ali su se i oni najkritičniji složili: Kit Harington rođen je da glumi Jona Snowa! Kad je lijepi, hrabri i altruistični zapovjednik Noćne straže ubijen u zadnjoj epizodi pete sezone, očajni fanovi su konstruirali najmaštovitije teorije o sudbini omiljenog lika, nadajući se kako će ovaj, unatoč činjenici da je zadobio stotinjak ubodnih rana, nekako opet skočiti na noge junačke. Dakako, bili su u pravu. Donosimo uzbudljivu životnu priču talentirana britanskog glumca!

Zovem se Chris i ljut sam k’o ris!

Pravim imenom Christopher Catesby Harington, naočiti glumac rođen je 1986. godine u Londonu, kao prvi sin dramatičarke i slikarice Deborah Jane i biznismena Davida Richarda, vlasnika lanca knjižara. On, koji je slavu stekao glumeći kopile u već spomenutom serijalu, može se pohvaliti aristokratskim pedigreom: među precima s očeve strane nekoliko je baruna, vojvoda, vikonta i grofova, a može se čak pohvaliti da je daleki potomak Karla II., engleskog kralja iz sedamnaestog stoljeća. S majčine strane vuče pak korijene od danskih kolonizatora koji su imali velike posjede u Indiji. On se, međutim, ne voli hvaliti svojim rodoslovnim stablom. “Ako mene pitate, plemići su bili obični paraziti koji su živjeli na grbači naroda. Gadi mi se sama ideja da netko može uživati u privilegijima zahvaljujući podrijetlu a ne sposobnosti”, rezolutan je. Ipak, o jednom pretku priča s ponosom. “Sir John Harington, pjesnik iz šesnaestog stoljeća, izumio je nešto što svi koristimo – zahod u kojem se pušta voda. Prije toga, ljudi su doslovce s*ali u rupu. Zahvaljujući mom pretku, Amerikanci u žargonu nazivaju zahod ‘john’!”, otkrio je uistinu zanimljiv podatak.

Kad mu je bilo jedanaest godina, s roditeljima i mlađim bratom Jackom preselio se u Worcester. Tek kad je krenuo u tamošnju školu, doznao je svoje pravo ime. “Otkad znam za sebe, svi su me zvali Kit, pa sam se tako potpisao i na testu koji smo pisali. Učitelj me pred cijelim razredom upozorio da se moram koristiti pravim imenom a ne nadimkom, na što sam mu sarkastično odbrusio da valjda znam kako se zovem. Pa, pokazalo se da nisam znao! Mama mi je objasnila da me nazvala Christopher, po svome omiljenom piscu Marloweu, a da je Kit zapravo arhaična skraćenica tog imena. Bio sam bijesan kao ris. ‘I nikad ti nije palo napamet da mi to kažeš? Zbog tebe sam ispao glupan!’ urlao sam na nju, a ona je samo slegnula ramenima, rekavši da pravim slona od muhe. Kako sam po prirodi zlopamtilo, godinama sam joj predbacivao da je zaslužna za moju prvu krizu identiteta”, našalio se u nekom intervjuu.


Ja bih na front… Ali se bojim!

Kako su po komadima njegove majke rađene brojne uspješne predstave, Kit je većinu slobodnog vremena provodio u kazalištu. Vrlo rano se “zarazio glumačkim virusom”, pa se upisao u školsku dramsku grupu. Premda su profesori hvalili njegov talent, u to vrijeme glumu je smatrao samo usputnim hobijem. “Moja prva velika strast bilo je pisanje. Budući da sam bio vješt s riječima, analitičan i željan uzbuđenja, maštao sam o karijeri ratnog dopisnika. Već sam se vidio kako, u kožnoj jakni i sa šiltericom okrenutom naopačke, donosim dramatične izvještaje a prve linije fronta… S vremenom, kad sam malo bolje razmislio o izboru buduće karijere, došao sam do zaključka da to ipak nije za mene. Do tinejdžerskih godina ‘uzgojio’ sam zavidnu kolekciju fobija, od straha od pauka do straha od letenja, pa sam zaključio kako je posao obilaženja rovova ipak pametnije prepustiti hrabrijim momcima”, smije se glumac, dodajući kako “kukavički gen” nije naslijedio od roditelja. “Mama, koja je alergična na anesteziju, nije ni trepnula kad su joj čupali zub naživo, a tata je pravi pustolov. Na svoj pedeseti rođendan, položio je pilotski ispit. Kad me pitao želim li da me provoza u avionu, od same pomisli mu je pozlilo”, iskren je.

Nakon mature, talentirani mladić je primljen na glasovito londonsko sveučilište Central School of Speech and Drama. “Upao” je  iz prvog pokušaja, kao jedan od desetero odabranih kandidata. Pred kraj studija, dobio je glavnu ulogu u predstavi “Put rata” na londonskom West Endu, nagrađenoj s dva “Oliviera”. Kritičari nisu štedjeli na komplimentima: mladićevu izvedbu opisali su kao potresnu i nadahnutu kreaciju. “Pohvale su mi godile, neću lagati. Mi glumci smo tašta čeljad, volimo kad nas tapšaju po ramenu. To je, po mome mišljenju, zato što smo dobivali premalo pozornosti kao djeca, ili smo pak imali previše pozornosti pa smo htjeli još. Osobno spadam u ovu drugu skupinu”, izjavio je.

O stvarnoj masnici i lažnoj stražnjici

Upravo zbog taštine, odbio je niz televizijskih angažmana prije nego što je upecao “kapitalca”, ulogu Jona Snowa u HBO-ovom serijalu “Igra prijestolja”. Kako mudro zbori, “onima koji tvrde da ne postoje male uloge nego samo mali glumci zacijelo nikad nisu nudili ulogu ‘leša broj 2’ u trećerazrednom TV hororu ili pak onu rasplesane artičoke u reklami za pizzu s artičokama”. Zanimljivo, romane R. R. Martina, po kojima je serijal sniman, nikad nije mogao smisliti. Nije se radilo o njihovoj literarnoj kvaliteti: “Kao tinejdžer, preko ljeta sam radio u očevoj knjižari, pomažući mu slagati knjige na police. Najgore mi je bilo kad sam morao slagati Martinove knjižurine, koje valjda teže pola tone. Uvijek sam sočno psovao kad god bih ih uhvatio u ruke”.

Na audiciji za serijal koji će ga vinuti u zvjezdanu orbitu, pojavio se s velikom modricom ispod oka. “Zaradio” ju je dan prije, braneći svoju curu od pijanog nasrtljivca, a vjeruje kako mu je upravo ta “šljiva” pomogla da dobije ulogu. “Jon Snow je neustrašivi ratnik, a moje lice je inače prilično nježno. Masnica pomogla da izgledam grublje”, objašnjava. Producenti su ga ubrzo odlučili dodatno ogrubjeti: naložili su mu da prirodno smeđu kosu oboji u crnu boju i pusti je do ramena te da se prestane brijati. “Budući da sam se oduvijek šišao ‘na ježa’, tijekom prve sezone morao sam nositi periku. Bilo je to grozno iskustvo: čitavo tjeme me svrbjelo, a izbili su mi i prištevi po čelu. Srećom, kosa mi je brzo narasla, a moje lokne su za čitavo vrijeme snimanja bile zaštićene ugovorom: nisam ih smio ošišati, u protivnom bi me producenti opalili po džepu”, pisjeća se.

U ugovoru mu je stajala još jedna stavka: pristanak na snimanje golišavih scena. “Neki kolege su negodovali zbog toga, ali ja se nisam bunio. Mislim, seks je važan pokretač radnje, a ja sam bio dobro plaćen, pa mi nije palo napamet izigravati čistunca”, razuman je. Ipak, u scenu seksa koju je odradio, onoj u kojoj “uzima mjeru” divljakinji Ygritte u špilji, koristio je dublera. “Gležanj mi je bio slomljen i u gipsu, tako da moje nago tijelo nije moglo ući u kadar. Dobio sam mnogo komplimenata za izgled moje stražnjice u toj sceni, ali to, nažalost, uopće nije bila moja stražnjica”, smije se, dodajući kako je za činjenicu da je završio u longeti kriva ‘klasična muška glupost’. “Pet tjedana prije početka snimanja, s prijateljima sam se ‘zarakijao’ u nekome londonskom pubu. Onako obeznanjen, negdje sam ‘posijao’ ključeve, pa nisam mogao ući u stan. Precijenivši svoju sposobnost koordinacije, pokušao sam se uspeti kroz prozor kupaonice, ali sam se poskliznuo i tresnuo na asfalt. Bol je bila toliko intenzivna da sam se iste sekunde otrijeznio”, iskren je.

Živ ili mrtav, pitanje je sad

Na popularnost koju mu je serijal donio isprva se teško privikavao. “Ljudi su me zaustavljali na cesti i govorili mi kako su uvjereni da ću upravo ja zasjesti na Željezni tron ili me pak korili zato što sam sklopio savez s Divljacima. Rakva razina uživljenosti u radnju serije upravo je fascinantna”, čudi se glumac.

A njihova razina uživljenosti do izražaja je osobito došla kad je Haringtonov lik tobože tobože ubijen. “Na putu do dućana, svakog dana bi me presrelo barem desetero ljudi i pitalo hoću li uskrsnuti. Objašnjavao sam im da mi je ugovorom zabranjeno otkrivanje detalja scenarija, ali se obično ne bi dali ‘krstiti’. Čak me vojvotkinja Camilla, velika obožavateljica serijala, pokušala podmititi da joj otkrijem jesam li doista mrtav. Obećala je da nikom neće reći istinu, ali sam odlučio šutjeti: uvjeren sam da bi sve izbrbljala Charlesu”m našalio se.

Prva osoba kojoj je otkrio da će Snow doista oživjeti bio je jedan prometni policajac. Plavac ga je, naime, zaustavio zbog prekoračenje brzine, a kad je shvatio tko sjedi za volanom, prijeteći se nacerio. “Gospodine Harington, možete ići sa mnom do policijske postaje ili ćete mi odmah reći jeste li živi ili ne”, ponudio je izbor glumcu. Budući da je epizoda u kojoj se doznaje da njegov lik preživljava trebala biti emitirana za koji dan, Harington se opredijelio za potonju opciju. Sretan poput djeteta na božićno jutro, policajac je poderao kaznu te mu rekao: “Idite svojim putem, zapovjedniče Noćne straže!”.

A svojim putem, dakako uzlaznim, išla je i Haringtonova karijera. Filmski debi ostvario je u hororu “Silent Hill: Otkrivenje”, u kojem je portretirao sina vođe opasnog kulta. Prvu glavnu ulogu ostvario je u “Pompejima”, filmu katastrofe i katastrofalno lošem filmu o erupciji strasti dvoje mladih netom prije najpoznatije erupcije vulkana u povijesti. Zbog uloge gladijatora Mila, koji se zaljubljuje u kćer svog gospodara, glumac je od jutra do mraka ispuštao dušu u teretani, a prehranu je obogatio sirovim jajima i proteinskim napicima. U mjesec dana, nabacio je petnaest kilograma mišićne mase. “Bilo je to krvavih mjesec dana… Uistinu nisam sportski tip a, da stvar bude gora, trener mi je bio sadistički psihopat. Ne ponovilo se!”, požalio se.

Nakon tog podbačaja, oduševio je kritičare ulogom u “Svjedočanstvu o mladosti”, ratnoj drami zasnovanoj na istoimenim memoarima Vere Brittain. Beskompromisnu feministkinju Veru portretirala je sjajna Alicia Vikander, a Harington je bio uvjerljiv u ulozi njenog ljubavnika Rolanda Leightona, pjesnika koji je izgubio život na bojištu tijekom Prvoga svjetskog rata. S Vikander, koja mu je u međuvremenu postala bliska prijateljica i suučesnica u zbijanju spački s kolegama na setu, platno je podijelio i u akcijskom spektaklu “Sedmi sin”, a u hvaljenoj britanskoj drami “Veće dobro” briljirao je u ulozi špijuna koji se pokušava osvetiti ubojicama svog oca, također špijuna. Da mu leže i manje ozbiljne uloge, dokazao je nastupom u “Sedam dana u paklu”, urnebesnoj komediji o dvojici tenisača koji su odigrali najduži meč u povijesti. Briljirao je i u vesternu “Pakao na zemlji”, u kojem mu je ljubavnu partnericu glumila zanosna Carice Van Houten. Za neupućene, riječ je o Crvenoj svećenici koja je oživjela Jona Snowa na početku šeste sezone “Igre prijestolja”!

Piše: Lucija Kapural

Komentari