Žrtve čudovišnog eksperimenta u Iowi: Dobile skoro milijun dolara odštete!

 

Kada pomislite da više nema toga što bi vas moglo izbaciti iz takta, pojavi se nešto novo što vas ipak uspije izbaciti iz kolotečine. Upravo o jednom takvom primjeru, koji vas uvijek iznenadi, pisat ćemo u današnjem članku. Dok razgovaramo o ovoj tematici pada nam na pamet odakle sredstva za takve eksperimente. Oni koji provode istraživanja su najčešće zaposlenici raznih institucija pri čemu njihovi projekti moraju proći recenzije da bi dobile zeleno svjetlo za početak provedbe. Na kraju krivnja se svede na onoga tko je studiju potaknuo, i tome ne možemo proturječiti, no što je s onima koji su takve pokuse odobrili i ustupili sredstva poreznih obveznika za financiranje stvari od kojih ima malo ili nema gotovo nikakve koristi već samo štete. Zanima li vas jedno takvo potpuno suludo istraživanje, provedeno u sirotištu u Iowi, zavirite u članak koji vam danas donosimo.

Izbor kandidata u sirotištu

Studija na siročićima u Iowi je počela 1939. godine. Na čelu tog projekta bio je psiholog i logoped Wendel Johnson koji je želio istražiti da li su govorne mane posljedica psiholoških pritisaka. Sam je eksperiment provodila njegova suradnica, tada apsolventica, a kasnije doktorica psihologije Mary Tudor. Prije izbora djece za ovaj eksperiment provedeno je testiranje njihovog kvocijenta inteligencije, društvenih vještina, govora i drugih osobina. Desetero djece u ovom eksperimentu izabrano je zbog poremećaja u govoru dok su ostala djeca izabrana prema stupnju razvoja govornih sposobnosti. U tu svrhu izabrane su dvije skupine, a u svakoj je bilo desetero djece. Jedna je skupina bila eksperimentalna, a druga standardna. U jednu su ulazili oni koji mucaju, a u drugu oni koji ne mucaju i koji su rano razvili govorne sposobnosti. Taj je eksperiment vođen u razgovorima jedan na jedan.

Petogodišnja djevojčica prestala pričati


Tijekom provođenja eksperimenta djeca bez poteškoća s govorom su dobivala povratnu informaciju da imaju problema u govoru i da pričaju problematično. Nakon samo nekoliko seansi djeca u dobi između 5 i 12 godina počela su imati problema s govorom, a tim su se poteškoćama pridružili i problemi u ponašanju. Djeca koja nisu imala problema s artikulacijom riječi ulazila su u onu problematičnu negativnu skupinu. Omalovaženi su za svaku pogrešku, a nekada su bili, navodno, i fizički kažnjavani. Studija je trajala pet mjeseci. Pojedina djeca koja su bila podvrgnuta negativnim komentarima su razvila teže poremećaje pa je tako jedna od djevojčica, petogodišnja Norma Jean Pugh, prestala pričati.

Studija izazvala zgražanje

Studija je prekinuta zbog niza negativnih komentara koje je izazvala. Vrlo je vjerojatno da zbog negativnih komentara svojih kolega, kako po pitanju metodologije tako i rezultata,  voditelj istraživanja dr. Johnson nije objavio rezultate ovog eksperimenta, iako su oni cijelo vrijeme bili javno dostupni na Sveučilištu Iowa. Protok vremena je učinio svoje, sve dok istraživački novinar iz Kalifornije nije opširno pisao o incidentu nakon čega se javnost upoznala sa studijom. Bilo je to 2001. godine. Nekoliko živih ispitanika tada je podnijelo tužbu protiv države Iowe i dobilo skoro milijun dolara odštete. Sveučilište u Iowi se javno ispričalo ispitanicima. No nemojte misliti da je sve išlo tako glatko i da je Iowa samo tako pristala isplatiti golemu odštetu. Država se pozivala na imunitet jer je riječ o događajima koji su se dogodili prije nego je na snagu stupio novi Zakon o odštetnim zahtjevima Iowe, a što se zbilo 1965. godine dok su 1939. vrijedili drugi zakoni. Unatoč protivljenju i raznim pokušajima izbjegavanja odgovornosti, koja bi uključivala isplatu odštete, ta je suma isplaćena preživjelima. Sudionici koji su razvili poremećaje govora tijekom ispitivanja su se nakon nekog vremena vratili svom dosadašnjem glatkom pričanju, no neki od njih kazuju da su izgubili samopouzadnje, što im je, kako kazuju, narušilo kvalitetu života.

Kada se govori o ovom eksperimentu, onda se često njegovo provođenje opravdava s tim da su prije 80-ak godina moralne norme bile drugačije i da zakonska pravila nisu bila ograničavajuća. Johnson se od strane kolega brani svojom kompetentnošću te je on tako u njihovim očima dobio aureolu žrtvenog jarca.  Neovisno o svim opravdanjima, ne mogu nas uvjeriti da su etička načela isključivo proizvod novog vremena, prije će biti da su ona samo zahvaljujući civilizacijskom sazrijevanju sada dobila svoj zakonski okvir, koji sprečava ponavljanje sličnih grešaka u budućnosti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari