Kada govorimo o znanstvenim projektima onda iza njih ne stoje samo znanstvenici koji projekte predlažu i kasnije provode, već i oni koji ih odobravaju i financiraju. Danas ćemo pisati o jednom suludom projektu od kojega nije bilo nimalo koristi već samo štete, a koji je proveden u sirotištu u američkoj saveznoj državi Iowi. Naravno, na njega je utrošen novac poreznik obveznika.
Studija na siročićima u Iowi je provedena tijekom 1939. godine. Na čelu tog projekta bio je uvaženi psiholog i logoped Wendel Johnson koji je želio istražiti uzroke govornih mana. Sam se Johnson počeo baviti logopedijom jer je mucao i to od svoje pete ili šeste godine. On je želio pružiti dokaz da mucanje nije nešto s čime se čovjek rađa. Vođenje eksperimenta je prepustio svojoj studentici Mary Tudor, koja je kasnije postala doktorica psihologije. Djeca koja su izabrana za eksperiment bila su štićenici Doma za siročad vojnika i mornara u Davenportu u Iowi. Prije izbora djece za sudjelovanje u eksperimentu provedeno je testiranje kvocijenta inteligencije, društvenih vještina, govora i drugih osobina potencijalnih sudionika. Desetero djece u ovom eksperimentu izabrano je zbog poremećaja u govoru dok su ostala djeca bila normalni govornici. U tu svrhu formirano je nekoliko skupina i podskupina. Desetero djece koja su mucala su razdijeljena na dva dijela. Jednoj je podskupini rečeno da je s njihovim govorom sve u redu i tako ih se tretiralo dok je drugima plasirano da mucaju i govore loše, kako što im je i rečeno. Druga skupina sastavljena od 12 sudionika normalnog govora je isto tako podijeljena na dva dijela. Polovici je rečeno da odlično govore te su za to neprestano hvaljeni dok su ostali tretirani kao da imaju velike probleme u govoru. Upravo je ova potonja skupina rezultirata tužbama početkom 21. stoljeća. Ovaj je Johnsonov eksperiment trebao odgovoriti na pitanje jesu li poremećaji govora uzrokovani biološkim čimbenicima ili su posljedica djelovanja okoline. Johnson je vođen svojim primjerom smatrao da je riječ o okolini kao onoj koja je kriva za probleme u govoru jer je i sam mucao od svoje predškolske ili rane školske dobi.
Petogodišnja djevojčica prestala pričati
Eksperiment je trajao od siječnja do kraja svibnja 1939. godine. Svaka pojedinačna seansa s djetetom je trajala po 45 minuta. Tijekom provođenja eksperimenta polovici djece je govoreno neovisno o stvarnom stanju da govore dobro, a polovici loše. Nakon samo nekoliko seansi djeca u dobi između 5 i 12 godina koja nisu imala problema s govorom, a koja su dobivala negativnu povratnu informaciju, počela su se ponašati kao djeca koja mucaju što znači da su im popratne reakcije bile u stilu izbjegavanja govora, posramljenosti, više su šaputali, pucketali prstima, no nisu počeli mucati. Studija je trajala pet mjeseci. Pojedina djeca na kojima se eksperimentiralo su razvila teže poremećaje pa je tako jedna od djevojčica, petogodišnja Norma Jean Pugh, prestala pričati.
Studija je prekinuta zbog niza negativnih posljedica u ponašanju djece koje je izazvala. Rezultati nisu nikada objavljeni, ali su bili dostupni u vidu teze koja se mogla i još uvijek može prelistati na Sveučilištu u Iowi. Ova šokantna studija je gotovo pala u zaborav kada je jedan istraživački novinar iz Kalifornije opširno pisao o ovom incidentu u listu The San Jose Mercury News 2001. godine. Nakon toga nekoliko je živih ispitanika podnijelo tužbu protiv države Iowe i dobilo skoro milijun dolara odštete. Sveučilište u Iowi se javno ispričalo ispitanicima. No nemojte misliti da je sve išlo tako glatko i da je ova visoko školska ustanova samo tako pristala isplatiti golemu odštetu. Bilo je tu pozivanja na imunitet jer je riječ o događajima koji su se dogodili u Iowi prije nego je na snagu stupio novi Zakon o odštetnim zahtjevima, a koji je donesen 1965. godine.
Promjenjive moralne norme ili ?
Unatoč protivljenju i raznim pokušajima izbjegavanja odgovornosti, odnosno isplate odštetnih zahtjeva, zlostavljani ispitanici su dobili odštetu. Sudionici ove studije su stečene probleme u ponašanju, a zbog kojih su se ponašali poput osoba koje mucaju, riješili nakon nekog vremena, no emocionalni ožiljci su kod nekih ostali, te su trajno izgubili samopouzadnje, što im je narušilo kvalitetu života.
Kada se govori o ovom eksperimentu, onda se često njegovo provođenje opravdava s tim da su prije 80-ak godina moralne norme bile drugačije i da zakonska pravila nisu bila ograničavajuća. Johnsona su pak istovremeno branile kolege kao kompetentnog stručnjaka koji je u njihovim očima dobio aureolu žrtvenog jarca. Johnson i danas ima legije obožavatelja koje ga unatoč svemu opravdavaju i smatraju da je svoju studiju proveo u službi većeg dobra, i da nikada ne bi na to pristao da je znao da šteta neće biti u cjelosti popravljena. Neovisno o svim opravdanjima, ne mogu nas uvjeriti da su etička načela isključivo proizvod novog vremena, prije će biti da su ona zahvaljujući civilizacijskom sazrijevanju dobila svoj zakonski okvir, koji sprečava ponavljanje sličnih grešaka u budućnosti. Johnsonova teorija o mucanju kao isključivo proizvodu okoline je oborena i danas dominira teza da je mucanje biološka komponenta u kojoj okolina ima svoju ulogu. Johnson je na kraju bio žrtva vlastitih uvjerenja koja se nisu pokazala točnim, a što je i potvrdila ova studija.
Piše: Sonja Kirchhofferž
