Zora živih mrtvaca: Zombiji postoje – ako je ova bolest u pitanju!

Jeste li ikad čuli za Cotardovu obmanu? Naziv ove boleštine zvuči benigno, kao da je riječ o vrsti šahovskog otvaranja, ali oni koji od nje pate doista mogu reći da znaju kako pakao na zemlji izgleda. Riječ je o rijetkome i opasnom neurološkom poremećaju koji karakteriziraju mahnite misli i deluzije. Sindrom, poznat i kao “nihilistička obmana”, manifestira se izrazito depresivnim i hipohondričnim mislima o grešnosti, propasti sebstva i svijeta te sveopćem ništavilu.

Neki pacijenti vjeruju da su mrtvi, drugi da gube krv, treći da im nedostaje neki vitalan organ (poput bubrega, gušterače ili mozga) ili pak duša sama, četvrti osjećaju smrad svoga raspadajućeg tijela ili migoljeće crve pod kožom. Deluzije o vlastitom postojanju sežu toliko daleko da većina pacijenata nije u mogućnosti vidjeti vlastiti odraz u zrcalu. U rjeđim slučajevima, oboljeli uvjere sami sebe da su besmrtni, što potom pokušavaju testirati samoubojstvom. Ukratko, u usporedbi s Cotardovom obmanom, i najcrnja depresija doima se poput dana provedena na pikniku.

Prvi dokumentirani primjer datira iz 1800. godine. Radilo se o djevojčici koja je bila uvjerena da nema želuca te da joj ne treba hrana. Veći dio života provela je u umobolnici, ne dobivši adekvatnu pomoć za svoj ozbiljan psihološki problem, a kad je umrla, težila je manje od dvadeset kilograma.

Prvi koji se ozbiljnije pozabavio ovom stravičnom bolešću bio je francuski neurolog Jules Cotard (1840. – 1889.), po kojem je sindrom i nazvan. Koncem devetnaestog stoljeća, dobri doktor liječio je ozbiljno poremećenu djevojku. Mlada dama vjerovala je da ne mora jesti ni piti, budući da je ionako mrtva. Prevarila se: umrla je, ovaj put zapravo, od gladi.

Cotard je imao stanovitih uspjeha u liječenju, kombinirajući terapiju lijekovima i dugačke razgovore s pacijentima, ali je prerana smrt prekinula njegov znanstveni rad. Njegova obožavana kći je, naime, oboljela od difterije, teške bakterijske infekcije koja je u ono doba često završavala smrću, a Cotard je punih petnaest dana bdio uz njen krevet, sve dok se nije oporavila. Nažalost, i sam se zarazio te ubrzo umro.


Njegovi kolege imali su manje suptilan pristup liječenju “živih mrtvaca” – tretirali su ih elektrošokovima, dakako, bezuspješno. Kasnije se pokazalo da bolest nastaje kod teških ozljeda glave ili kao jedan od vidova shizofrenije.

Najpoznatiji slučaj u povijesti jest onaj Richarda Chasea, serijskog ubojice koji je pio krv svojih žrtava ne bi li spriječio naciste da njegovu krv pretvore u puder pomoću otrova koje su uzgajali ispod zdjelice za sapun u kupaonici!

Piše: Lucija Kapural

Komentari