Sprava poznata kao brončani bik smatra se najgorom u povijesti mučenja, no je li doista riječ o najgoroj kazni ne znamo, ali svakako je riječ o jednoj od najstrašnijih. U pitanju je sprava koja je služila za mučenje kriminalaca i svih onih koji bi se zatekli u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Inovator koji se namjerio na goreg od sebe
Spravu je izumio Atenjanin Perilaus te je svoju inovaciju odlučio unovčiti zbog čega ju je i ponudio tiraninu Phalarisu u 6. st. pr. Krista. Phalaris je bio tiranin na području grčke kolonije nazvane Agrigento na jugozapadu Sicilije, i svojom je čestom upotrebom doista i “popularizirao” ovu spravu. O njoj je pisao i grčki pjesnik Pindar koji je živio tek nekoliko desetljeća poslije izuma sprave zbog čega se smatra i najvjerodostojnijim izvorom o njoj. Spravu spominje, između ostalih, i grčki povjesničar Diodor Sikulski, koji je bio suvremenik Cezara i Augusta. Prema priči inovator se kako bi unovčio svoj izum namjerio na gorega od sebe. Čini se da je izumitelj umjesto očekivane nagrade i sam bio prisiljen isprobati ovu spravu. Prema legendi tvorac nije skončao baš u biku već ga je navodno tiranin dao izvući iz nje. U taj dio priče teško je povjerovati jer bi se sprava brzo užarila, a to je bilo više nego djelotvorno po one unutra. No bilo kako bilo, legenda kaže da je tiranin zatim njegovo polumrtvo tijelo dao baciti s litice u smrt. Vratimo se na samu funkciju sprave.
.
Kako je sprava funkcionirala?
U pitanju je sprava koja je imala oblik i veličinu bika. Bila izrađena od bronce, a žrtva je ulazila kroz otvor na trbuhu. Ispod bika se ložila vatra koja bi ugrijala metal i spalila osobu koja je bila unutra. Neki kažu da je jedini spas osobi unutra bio taj da nogama razvali vrata. No položaj zatvorene osobe je bio izuzetno skučen i obično je kažnjenik bio vezan, tako da ta opcija nije bila moguća. Drugim riječima ako vas je netko ovdje zatočio to je značilo da vam je sigurno došao kraj. Temperatura bi ovdje dosegnula ubrzo i do 1000 stupnjeva Celzija što je usporedivo s temperaturom u modernim krematorijima. Osoba je umirala u roku u od 10 do 15 minuta, no to je bila paklena smrt.
Kako “oživjeti” bika?
Ovaj je bik u sebi, kažu, imao i sustav cijevi koje su trebale pretvoriti vrištanje osobe koja je unutra u rikanje. Tako se moglo činiti da je bik “oživio” na trenutak. Bila je to krajnja dehumanizacija žrtve. Legenda kaže da se dim iz bika miješao s mirisom tamjana što nije nemoguće. Navodno bi se po završetku likvidacije otvarala vratašca i zatim bi se kažu od spaljenih kostiju izrađivao i nakit.
Ovaj je tiranin bika koristio ne samo kao sredstvo javnog kažnjavanja već i u privatnoj dokolici za zabavu gostiju, pa se spaljivanje promatralo uz vrč vina i uz dobar obrok. Navodno je i sam tiranin na kraju završio u utrobi ovog bika. Naime, kada ga je svrgnuo s vlasti drugi tiranin Telemah, koji nema veze s poznatim mobilnim operaterom nego jednim tadašnjim drugim tiraninom, koji ga je strpao u trbuh brončane zvijeri. To nam ujedno pokazuje da se upotreba ove sprave nastavila i nakon promijene vlasti i da s njom nije izgubila na svojoj “popularnosti”.
Kako je brončani bik završio u Rimu?
Rimljani koji su voljeli kopirati Grke koristili su ovu spravu kako se čini za mučenje kršćana. Postavlja se pitanje kako je uopće ovaj bik završio u Rimu. Taj put nije bilo jednostavan kakvim se možda čini. Kada je kartaški vojskovođa Himilkon bio na Siciliji tijekom 406. godine zauzeo je Agrigento. Među plijenom otpremljenim za Kartagu se našao i ovaj bik. Kasnije tijekom Trećeg punskog rata Scipio Emilijan je uništio Kartagu, ali ju je prije toga temeljito opljačkao. Među predmetima koji su poslani za Rim bila je opet ova “spravica”. U izvorima se ona spominje tijekom mučenje kršćana, no vjerujemo da sigurno nije stajala nekorištena više stoljeća. Kažu da je car Hadrijan u njoj spalio svetca Eustahija inače zaštitnika lovaca i šumara, kao i njegovu ženu i djecu. Ovaj je svetac bio rimski vojskovođa za cara Trajana i tijekom tog perioda je u lovu doživio vjersko prosvjetljenje. Kada je Trajana zamijenio Hadrijan ovaj je zahtijevao od Eustahija odnosno Placida, kako se svetac izvorno zvao, da prinese pogansku žrtvu. Eustahije je to odbio učiniti. Nakon toga su u biku naravno pojedinačno završili i svetac i njegova žena i djeca. Legenda kaže da su im tijela bila mrtva nakon otvaranja vratašca, ali netaknuta vatrom i da su djelovala kao da su usnula.
Poznavajući Rimljane oni su ovo mučenje mogli učiniti samo još strasnijim nego je to bilo do tada. Brončani bik se izgubio u prošlosti, a danas u muzejima stoje njegove replike.
Piše: Sonja Kirchhoffer
