“Pazi što želiš – moglo bi ti se to ostvariti!”, kaže poslovica. Da je tome doista tako, na svojoj je koži spoznao kralj Mida, (anti)junak iz grčke mitologije. Riječ je o sinu kralja Gordija i božice Kibele, osnivaču frigijske kraljevske loze. Kao štovalac boga vina Dioniza, redovito je sudjelovao na njegovim pijanim gozbama, nadmašujući u izdržljivosti čak i njegove vječno pijane pratioce satire. Mida nije bio od onih agresivnih, nabusitih pijandura: po prirodi ljubazan, u pijanstvu se pretvarao o čovjeka koji pjeva na sav glas i grli se sa strancima, kakvog poznaje svaka kvartovska birtija.
Jednom se tako zapio s Dionizovim poočimom Silenom. Punih deset dana, dvojac je zavirivao u dno čašice, a kad je došlo vrijeme za rastanak, darežljivi Mida zasuo je poklonima starčića a potom ga, teturajući zajedno s njim, dopratio do kuće. Ganut njegovim postupkom, Dioniz je obećao da će mu ispuniti želju, ma kakva ona bila, što u mitovima i bajkama nikad ne završava dobro. Nije ni ovdje.
Ne promislivši, Mida je zaželio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Isprva, bio je sretan kao malo dijete: kad je dotaknuo vrata svoje palače, postala su zlatna, baš poput jabuke koju je ubrao. Igrao se tako čitav dan, pozlaćujući predmete uzduž i poprijeko, da bi potom, umoran i gladan, sjeo za stol. Da je bio brzoplet, shvatio je dohvativši kruh: umjesto u mekanu pogačicu, zagrizao je u zlato, odlomivši dva prednja zuba. Isto se dogodilo s vinom koje je htio popiti: poput krčaga u kojem se nalazilo, postalo je kruto i neupotrebljivo.
Proklinjući svoju glupost, Mida je pohitao do Dioniza te se bacio pred njegova koljena, kao da je neki tamo podanik a ne kralj. Usrdno ga je molio da ga oslobodi strašnog prokletstva, a Dioniz, koji je oduvijek bio slab na ljude koji priznaju svoje greške, uslišao ga je. Poslao ga je da se opere u rijeci Paktolu i skine želju koja se pokazala kletvom, a pijesak te rijeke nakon kraljeva brćkanja postao je zlatan.
Spoznavši ispraznost zlata, Mida je izgubio zanimanje za vladarske obaveze te prigrlio skroman, jednostavan život. Po običaju, i u tome je pretjerivao. Lutajući šumama, postao je nehotični sudionik glazbenog natjecanja Pana, boga pastira, i Apolona, boga koji je slovio za najvećeg glazbenika među smrtnicima i besmrtnicima. Suci su, kao svaki put kad se ovaj natjecao, dosudili pobjedu Apolonu, no Mida je, a da ga nitko ništa nije pitao, odlučio uložiti prosvjednu notu. Izjavio je kako je Panova jednostavna pastirska pjesma ljepša od Apolonove sofisticirane skladbe, izvedene na zlatnoj fruli.
Tašti i smrtno uvrijeđeni Apolon na to je prišao Midi te ga povukao za uši, tolikom silinom da su se izdužile poput onih magarećih. Nesretni kralj svoj je hendikep krio ispod duge kose, a za njega je znao samo sluga koji ga je češljao. Mida mu je zaprijetio smrću ako ikome oda njegovu sramotu, no čuvanje tajne postalo je odveć teško za slugu, koji je, baš poput svoga gospodara, imao dugačak jezik. Iskopao je jamu u zemlji i u nju šapnuo: “Kralj Mida ima magareće uši!”. Ni zemlja nije uspjela sačuvati tajnu – iznad nje narasla je trska, a kad je puhnuo vjetar, šumorenje lišća pronijelo je “posijane” riječi na sve četiri strane svijeta.
Oba motiva vezana za Midu prešla su u narodne priče mnogih naroda – prvi kao parabola o “prokletstvu bogova”, a drugi kao priča o tajni koju ni zemlja ne može sačuvati nego je otkriva bilje izraslo iz nje (u našoj inačici, “U cara Trajana kozje uši”). No, ima li Mida uporište u povijesti? Arheološka iskapanja pokazala su da je, u osmom stoljeću prije Krista, kralj Mida vladao u frigijskom gradu Gordiju. Na novcima je prikazan s visokom frigijskom kapom, a antički pisci spominju ga kao graditelja Kibelina hrama, što upućuje na povijesnu jezgru legendi.
Piše: Lucija Kapural
