Život u izolaciji: Duže od četiri desetljeća, jedna obitelj krila se u sibirskoj pustoši, ne znajući čak ni da se vodio Drugi svjetski rat!

Ako postoji područje koje se može nazvati ledenim paklom, onda je to sibirska tajga – ekstremna subarktička klima čini je gotovo nemogućom za život. Pa ipak, u ovim sablasno izoliranim šumama, gdje se temperatura u zimskim mjesecima spušta do pedeset Celzijevih stupnjeva ispod ništice, jedna obitelj živjela je duže od četiri desetljeća. Na mjestu na kojem je Bog rekao “laku noć”, 240 kilometara udaljenom od najbliže ljudske nastambe, tri muškarca i tri žene odolijevali su studeni, gladi i divljim zvijerima, ujedinjeni vjerom predaka i gotovo patološkim strahom od izvanjskog svijeta.

Sibir, jedna od najrjeđe naseljenih regija svijeta, kojoj su nekadašnji radni logori priskrbili ljupki nadimak “Staljinov prsten smrti”, svoju negostoljubivost kao da kompenzira golemim mineralnim bogatstvom. Upravo potraga za blagom koje zemlja krije u svojim njedrima je, u ljeto 1978. godine, ovdje dovela skupinu sovjetskih geologa. Helikopterom nadlijećući guste šume u blizini granice s Mongolijom, na strmom terenu u blizini rijeke Abakan, pilot je ugledao nešto što nije trebalo biti ondje, nešto mu se isprva činilo kao priviđenje: tragove ljudske prisutnosti. Očiju širom otvorenih, promatrao je dugačke brazde, koje je nesumnjivo uzorala ljudska ruka!

Sat vremena kasnije, kad su uspjeli pronaći područje pogodno za slijetanje, članovi tima zaputili su se u potragu za tajanstvenim ljudima koji nastanjuju možda najnepristupačniji kutak naše planete. Bili su na oprezu: predvodnica skupine, geologinja Galina Pismenskaja, prisjeća se kako je čvršće zgrabila pištolj koji joj je visio o boku. Nakon otprilike pola sata hoda, znanstvenici su shvatili kako je informacija koju im je dao pilot bila točna – uredno odrezane cjepanice i stope u blatu dali su im do znanja da netko ovdje doista živi.

Kad je skupina stigla do oronule drvene kolibe, njeni članovi nisu ni slutili da će otkriti jednu od najneobičnijih priča dvadesetog stoljeća. Njihov dolazak nije ostao nezapažen – na dovratku, kroz tek malčice odškrinuta vrata, virio je starac dugačke, raščupane brade, odjeven u dronjke. Izgledao je prestrašeno, no istodobno i zantiželjno. Znanstvenici su ga ljubazno pozdravili, na što je ovaj, nakon kraće stanke, odvratio: “Pa, kad ste već putovali toliko dugo, bio bih red da vas pozovem u kuću”.


Kad su prešli starčev kućni prag, istraživačima se učinilo kao da su se vratili u srednji vijek – u mračnoj prostoriji bilo je ledeno kao u frižideru, pod je bio prekriven korama krupmira i ljuskama oraha, a jedini izvor svjetla dolazio je kroz nezamislivo prljave prozore, tek nešto veće od dlana. Tišinu su iznenada prekinuli tihi jecaji. U kutu jedine prostorije, stajale su dvije žene, koje su kroz suze vikale nešto o grijehu i kazni. Svativši da su reagirale na njihovo prisutstvo, znanstvenici su smjesta napustili njihov dom.

Sljedećeg dana, nakon što su podigli logor u blizini, do njih je došao njihov nesuđeni domaćin. Dvije žene, i dalje prestrašene no ne više u panici, pratile su ga na sigrunoj udaljenosti. Ponuđenu hanu starac je ljubazno ali odlučno odbio. “Nije nam dozvoljeno”, dao je objašnjenje koje nije objašnjavalo ništa. Vidjevši s kakvim zanimanjem promatra kruh na njihovom stolu, znanstvenici su ga pitali je li ga ikad jeo. “Ja jesam”, odvratio je, a potom, pokazavši prema dvjema ženama, dodao: “Ali moje kćeri nisu… Štoviše, nikad ga nisu ni vidjele”. Toga dana, starac – koji se predstavio kao Karp Likov – ispričao je došljacima nevjerojatnu priču svoje obitelji.

Zapanjeni geolozi doznali su da je obitelj Likov pune četrdset dvije godine živjela u izolaciji – bili su toliko odsječeni od svijeta da nisu znali ni da se vodio Drugi svjetski rat! Karp Likov pripadao je tzv. “Starim vjernicima”, fundamentalnom ogranku ruske pravoslavne crkve. Kad su 1917. godine preuzeli vlast u Rusiji, boljševici su počeli nesmiljeno proganjati članove ove sljedbe. Obitelj Likov, koja je živjela na selu, uspjela je izbjeći čistke sve do 1936. godine. Baš kad su se uljuljkali u lažnu sigurnost, na njihov posjed nahrupila je skupina naoružanih muškaraca. Karpovog brata, kojeg su jedinog ondje zatekli, mučki su ubili. Kad su se vratili iz posjete rođacima, preostali članovi obitelji shvatili su da za njih života ondje više nema. Skupivši tek osnovne namirnice i nešto tople odjeće, Karp i njegova supruga Akulina s djecom su se zaputili ondje gdje ih nitko neće tražiti – u Sibir. Nakon tegobnog putovanja s devetogodišnjim sinom Savinom i dvogodišnjom kćeri Natalijom, svili su dom u Velikom ništavilu, u kolibi koju su muž i žena vlastoručno izgradili. Par je u ledenoj pustoši dobio još dvije djece, sina Dimitrija 1940. i kćer Agafiju 1943. godine. Osim članova vlastite obitelji, dvoje najmlađih do dolaska geologa nije vidjelo drugo ljudsko biće!

Istraživači su otkrili da starosjedioci nisu nikakva primitivna čeljad, kako im se isprva učinilo. Svi članovi obitelji posjedovali su britku inteligenciju i izrazitu fizičku snagu, osobine koje su im omogućile da toliko godina opstanu u surovim uvjetima. Sinovi su se, tijekom godina, razvili u vješte i neshvatljivo izdržljive lovce: Savin je, primjerice, životinje po snijegu znao naganjati bos, a Dmitrij im je krzna gulio improvoziranim alatom. Kćeri, koje su međusobno komunicirale na teško razumljivom jeziku koji je znanstvenike podsjetio na gugutanje, preuzele su pak uloge kuharica, švelja i njegovateljca. Sva djeca znala su čitati i pisati – koristili su pritom naoštrene grančice breze umočene u sok kozokrvine – a glavni izvor spoznaje bila im je stara, poluraspadnuta Biblija. Jedina zabava koju je obitelj imala bilo je okupljanje oko vatre te prepričavanje svojih snova. Na nogama su nosili kaljače izrađene od drveta, a odjeću, bezbroj puta krpanu, učvršćivali su nitima konoplje. Tajga im je nudila obilje čistih, ledenih brzaka, no ne i mnogo hrane. Bilo je godina kad su preživljavali hraneći se bobicama i mahovinom, a zavijanje želuca bilo je glazbena pozadina njihovih života.

Najteže je bilo 1961. Te godine, snijeg je neočekivano pao u srpnju, pa je sve što je obitelj uzgojila u svome malenom vrtu propalo. Odlučna u namjeri da oskudne zalihe prepusti djeci, Akulina je te godine umrla od gladi. Ostatak obitelji spasilo je jedno jedino sjeme raži: kad se snijeg povukao, uspjeli su ga posaditi, dobiti slabašan usjev te tako preživjeti.

Znanstvenici, koji su posao geologa zanijenili onim antropologa, u logoru su se zadržali pune tri godine. Članove obitelji, s kojima su razvili blizak prijateljski odnos, upoznali su s mnogim blagodatima civilizacije – pomogli su im zasaditi nove kulture, poklonili im kuhinjski pribor i toplu odjeću, pa čak i džepne baterije… Dok su se pater familias i starija djeca držali rezervirano prema tim novotarijama, smatrajući kako vode u grijeh, Dimitrij i Agafija kao da su htjeli u što kraćem roku upiti što više tih divnih čuda.

Druženje s došljacima, koje se isprva činilo kao blagoslov, s vremenom se pokazalo kao prokletstvo. Godine 1981., u razmaku od samo nekoliko tjedana, troje od četvero djece starog Karpa Likova podleglo je bolestima. Premda nije nedvojbeno dokazano što im je presudilo, kobnim se najvjerojatnije pokazao susret s patogenima s kojima se ranije nisu susreli pa tako ni na njih mogli razviti imunitet. Geolozi su pokušali nagovoriti preživjele članove obitelji, Karpa i Agafiju, da se vrate s njima u civilizaciju, no ovi su to odbili.

Karp je umro 1988. godine, a kći ga je pokopala nedaleko njihove skromne kolibice. Agafija, danas 77-godišnjakinja, još uvijek živi u Sibiru posve sama. Znanstvenici su je posjećivali dugi niz godina, dobila je donacije od nekoliko ruskih moćnika, pa čak i posjetila civilizaciju u šest navrata, no ostala je tvrdoglava u namjeri da kosti ostavi u sibirskoj pustoši. “Ovo je moj dom, jedini koji sam ikad poznavala”, objasnila je jednom od rijetkih posjetitelja žilava kći tajge.

Piše: Lucija Kapural

Komentari