Život Luke Ibrašimovića: Neustrašivi Sokol, franjevac koji je vojevao s Turcima

Ako u enciklopediji potražite ime Luke Ibrišimovića (1626. – 1698.), naići ćete na prilično šture podatke o hrvatskom kulturnom djelatniku iz Požege, franjevcu koji je u sedamnaestom stoljeću vojevao protiv Turaka. Doznat ćete, primjerice, da je bio župnik u Ratkovici i Požegi, da bi ga 1675. imenovali generalnim vikarom Zagrebačke biskupije na području osmanskoga dijela Slavonije. Spomenut će se i njegovo promicanje crkvenih i političkih veza Slavonije sa Zagrebom, Varaždinom i bečkim dvorom, kao i gorljiva borba za oslobođenje hrvatskih krajeva pod osmanskom vlašću te njihovo sjedinjenje s banskom Hrvatskom. Bit će, dakako, spomenut i podatak da su ga osmanske vlasti 1684. osudile na smrt, što je uzbjegao plativši poveću otkupninu, te da je u protuturskom ratu za oslobođenje Slavonije od 1687. do 1691. djelovao kao prvak ustanika koji su se pridružili banskoj i carskoj vojsci te, u ožujku 1688. godine, zajedničkim snagama porazili Osmanlije na brdu Sokolovcu kraj Požege. No, iza tih suhoparnih podataka krije se priča uzbudljivija od bilo kojega holivudskog trilera, priča o junaku koji je u narodnim pjesmama opjevan kao Sokol. O njegovim podvizima napisana su mnoga djela, a posebno poglavlje posvetio mu je i naš pokojni klniževnik Dubravko Horvatić (1939. – 2004.) u svome čuvenom “Gričkom topu” (1987.), zbirci povijesnih priča i legendi iz naših krajeva.

Dok se  u objašnjenju mnogih toponima isprepliću legendarno-mitološki elementi, za Sokolovac, brdo u blizini Slavonske Požege, pouzdano se zna da je nazvano po čovjeku od krvi i mesa, Luki “Sokolu” Ibrišimoviću. Burne 1683. godine, deseci tisuća turskih vojnika prolazili su kroz Slavoniju. Unatoč brojnosti, ratnička čela mrštila su se pod čalmama: njihovi gataoci spominjali su loše znamenje, upozoravajući na opasnost na bojišnici. Hrvati, koji su također čuli za te glasine, istima su se veselili, nadajući se kako će zbaciti turski jaram. Među njima je bio Luka Ibrašimović, franjevac koga su zbog hrabrosti nazivali Sokolom i koji je otvoreno govorio protiv okupatora: sa zemljacima je slavio gorak turski poraz pod Bečom u rujnu te godine.

Glasine su, međutim, išle u oba smjera, pa tako Turci saznaše za njegov domoljubni prkos te ga osudiše na smrt. Prestrašeni, svećenikovi prijatelji stadoše prikupljati milodare po selima, pa čak i prodavati vlastite imutke ne bi li spasili svoga duhovnog vođu. Do zadnjeg trenutka, činilo se da otkupninu neće skupiti na vrijeme. Turci su na kolac već bili nabili Lukina pouzdanika, a njega samog polegli na zemlju, kako bi ga pripremili za istu strašnu sudbinu. U zadnji čas, na stratište stigoše Lukini prijatelji, te novcem otkupiše njegov život. Nakon toga, franjevcu se, činilo se, izgubio svaki trag. Turci su se ponadali da je pobjegao preko granice i da im više neće praviti probleme no, na njihovu žalost, nije bilo tako.

Predvođena banom, hrvatska vojska je 1684. krenula u Slavoniju, da je oslobodi od osmanlijske čizme. Napredovala je polako ali odlučno, osvajajući grad za gradom, no onda se počelo događati nešto čudno: usred borbe, na bojišnicu bi iz šume izjahao krupni, brkati muškarac odjeven u smeđi franjevački habit te, praćen četom naoružanih seljaka, mačem sjekao Turke uzduž i poprijeko. Bio je to čovjek kojeg su već bili otpisali – hrabri Sokol! Ponavljalo se to iz bitke u bitku: unatoč turskom oprezu, ustanici Luke Ibrašimovića svaki bi put iznenadili neprijatelje, unoseći stravu u njihove redove. Prisjetiše se tada Turci znamenja svojih vračeva, priča o sokolu koji svojim oštrim kljunom razdire gnijezda vrabaca. U osmanlijskom taboru počela se širiti glasina da hrvatski ratnik uopće nije čovjek, već kakvo nadnaravno biće.


Dana 12. ožujka 1688. godine, Turci su osvanuli na brdu ponad Požege. Od svojih uhoda, doznali su da u blizini nema hrvatske banske ni austrijske vojske, te su samopouzdano napredovali, već videći bogatu Požegu u svojim rukama. Baš kad su počeli postavljati svoje teške topove, među njih su se zaletjeli ustanici Luke Ibrašimovića. Ugledavši lice čovjeka u smeđem habitu, Turci se posve izbezumiše. “On je vrag, šejtan”, vikali su, bacajući oružje i pokušavajući naći spas u obližnjoj šumi. Ustanici ih desetkovaše – preživjela je tek šačica okupatora, koja je pobjegla u Bosnu. U čast čovjeka koji je oslobodio njihov grad, stanovnci Požege to su brdo prozvali Sokolovcem, kako se i danas zove.

Piše: Lucija Kapural

Komentari