Smatrali vi njene romane sentimentalnim kičem nevrijednim papira na kojem su tiskani ili ih pak konzumirali kao ono što Amerikanci nazivaju “guilty pleasure”, Barbari Cartland (1901. – 2000.) nitko ne može osporiti činjenicu da ih je “štancala” kao na traci, nerijetko radeći po petnaest sati dnevno. U devedeset osam godina, koliko je koračala ovim planetom, napisala je više od sedam stotina romana: prevedeni na trideset osam jezika, više-manje svi su postali bestselleri. “Kraljica ljubića”, kako su joj tepali, inspiraciju za maštovite zaplete katkad je tražila u vlastitu burnom životu.
S nepunih dvadeset godina, zaposlila se kao novinarka u jednom od najčitanijih britanskih tabloida. Bila je zadužena za tračeve iz visokog društva, a to joj je, pronicljivoj, šarmantnoj i komunikativnoj, bilo lako kao popiti čašu vode. Atraktivna djevojka nametnula se kao jedna od ikona mondenog života dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, a imućna gospoda obasipala su je darovima, ne bi li im poklonila malo pažnje. Odbila je nekoliko bračnih ponuda, uključujući onu bezobrazno bogatog tvorničara: mlada žena, tada na početku spisateljske karijere, “trzala” je u prvom redu na muškarce u unformama. Nakon niza kratkih avantura s pripadnicima oružanih snaga, s jednim od njih, škotskim časnikom Alexanderom McCorquodaleom, stala je pred oltar. Od samog početka, u braku ništa nije funkcioniralo. Kad je 1929. na svijet donijela kćerkicu Raine, Barbara se našla s druge strane tabloida: postala im je tema. Šuškalo se, naime, da je pravi otac njene kćeri princ George, vojvoda od Kenta!
Protkan uzajamnim nevjerama, brak je potrajao do 1933. godine. Friška raspuštenica utjehu je potražila u zagrljaju još jednog časnika, Hugha McCorquodalea. Primijetili ste isto prezime? Radilo se, naime, o rođaku supruga broj jedan! Ono što je trebao biti flert s vremenom se pretvorilo u pravu ljubav. Par se vjenčao te dobio dva sina, Iana i Glena. Nakon suprugove smrti, udovica, tada u šezdesetim godinama, s časnika se prebacuje na plemiće. Afera s lordom Mountbattenom potrajala je duže od petnaest godina, a kad je ovog ubila IRA, spisateljica je umalo svisnula od tuge. Za muškarce više nije bilo mjesta u njenom životu. Posvetila se humanitarnom radu i briti za svojih desetak pekinezera, a u jesen života prihvatila je i modni izričaj po kojem je zapamćena: predimenzionirane perike, niske bisera oko vrata i šifonske haljine boje ružičastih plamenaca.
Osim Barbaria ljubavnog života, javnost je intrigirao njen odnos s princezom Dianom, pokćerkom spisateljičine kćeri Raine Spencer. Da u tračevima o netrpeljivosti između dvije žene ima istine, pokazalo se kad je Diana nije pozvala na svoje vjenčanje s princom Charlesom. Kasnije, kad je kraljevski brak razvrgnut, Barbara nije propuštala priliku da “oplete” po lady Di. “Jedino što je Diana ikad pročitala su moje knjige, a to, bojim se, nije dobro utjecalo na nju”, izjavila je spisateljica neposredno prije nego što je nesretna princeza skončala u prometnoj nesreći. Tri godine kasnije, i Barbara je napustila ovaj svijet. Posljednju želju, da je pokopaju u ružičastom lijesu, izmijenila je nekoliko dana prije smrti – opredijelila se za onaj načinjen od kartona, smatrajući da je to “ekološki bolji izbor”. Najproduktivnija autorica ljubavnih romana u povijesti pokopana je na svome imanju u Hatfieldu, pod drvetom koje je posadila – kraljica Elizabeta!
Piše: Lucija Kapural
