Život Davida Bowieja, vrhovnog božanstva rock panteona

David Bowie (1947. – 2016.) po mnogima je jedan od najvećih glazbenika u povijesti rock glazbe. Svakako je bio i među svestranijima: iskušao je brojne pravce, stvorio niz alter-ega, vječno iznova gradio sam sebe iz pepela. U privatnom životu, baš kao u karijeri, bio je sklon eksperimentima.

Premda su mnogi spekulirali da nije s ovog planeta, na svijet je došao u predgrađu Londona 1947. godine, i to pod prozaičnim imenom David Robert Jones. Pričajući o svom djetinjstvu, glazbenik je pristupao istini na eklektičan način. Kako bi sam sebe mitologizirao, često je ponavljao da su ga odgojili crnci, a bilo je govora i o ludoj baki obdarenoj proročanskim moćima. U stvarnosti, podigao ga je skroman i radišan par, upravitelj dobrotvorne organizacije Haywood i konobarica Margaret. Majka, pobožna Irkinja koja nije propuštala misu ni kad je imala temperaturu četrdeset, silno se ponosila sinovim školskim uspjehom (profesori su ga opisivali kao “nadarenog dječaka s izraženom individualnošću i kritičkim pristupom”). Nešto manje zadovoljna je bila činjenicom da ovaj, umjesto u igri s loptom, slobodno vrijeme provodi koristeći svoje lice kao slikarsko platno. Kad ga je zatekla kako boji usne njenim crvenim ružem, jako se naljutila. “Šminka nije za dječake”, upozorila ga je.

Činjenica da je već tada izgledao pomalo androgino nipošto nije značila kako je bio mekušac. Premda odlikaš, rado je sudjelovao u uličnim makljažama, često se postavljajući na mnogo starije i snažnije protivnike. Jednom takvom prigodom, zadobio je tešku ozljedu oka. Liječnici su mu uspjeli spasiti vid ali je šarenica, nekoć plava, poprimila smeđu boju.

Da će se baviti glazbom, odlučio je preslušavajući ploče iz očeve impresivne zbirke. Nakon što je čuo pjesmu “Tutti Frutti” Little Richarda, oduševljeno je uskliknuo: “Ovo je mogao napisati samo bog!”. Stariji polubrat Terry, dijete iz majčina prvog braka, uvodi ga u suvremeni jazz i David se oduševljava Charlesom Mingusom i Johnom Coltraneom. Zanimljivo, do osamnaestog rođendana već je svladao mnoge od instrumenata koje će kasnije virtuozno svirati: gitaru, klavijature, harmoniku, saksofon, violu, čelo, bubnjeve, ukulele… Maštao je o tome da zasvira s idolom Little Richardom, no ubrzo je shvatio da i sam ima talenta za pjevanje, pa je počeo surađivati s nizom londonskih blues bandova. Već tada je počeo graditi svoj osebujan modni izričaj. Premda se u na umjetničkoj gimnaziji koju je pohađao njegovao individualizam, momak se itekako isticao među školskim kolegama. Bio je jedan od prvih mladića koji su bojali kosu, a potkraj šezdesetih počeo se šminkati i feminizirano odijevati. Kosu, ionako kričavu i upadljivu, pustio je do ramena, a čak se pojavio u nekoj TV emisiji kao predsjednik “Društva za sprečavanje okrutnosti prema dugokosim muškarcima”.

Ljubitelj Salvadora Dalíja i Marcela Duchampa, avangardnu estetiku je koristio i na nastupima, a njegov glazbeni prvijenac, nazvan jednostavno “David Bowie”, bio je pun psihodeličnog zvuka. Prvi album postigao je toliki neuspjeh da je malo tko mogao predvidjeti kako će ekscentrični momak za nepune dvije godine postati zvijezda. Slavu u domovini donosi mu singl “Space Oddity”. U pjesmi o astronautu izgubljenom u svemiru stvoren je Bowiejev prvi alter-ego, major Tom, a BBC ju je koristio za priloge o tada aktualnom spuštanju čovjeka na Mjesec.

Potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća, živio je nomadskim životom, seleći se iz stana u stan brojnih ljubavnica. Najduže, po mjesec dana, zadržao se kod novinarke Mary Finnigan i balerine Hermione Farthingale (potonjoj, koja mu je slomila srce odlučivši ganjati glumačku karijeru u Norveškoj, posvetio je dirljivu pjesmu “Letter to Hermione”). Kad je, u liku nove fiktivne kreacije Ziggyja Stardusta, otišao na turneju s pratećim bendom “Spiders from Mars”, osladio se s toliko groupie djevojaka da je zaradio veneričnu bolest. S vremena na vrijeme, u krevetu bi ugostio i pripadnike jačeg spola. S gitaristom “Pauka s Marsa” Mickom Ronsonom na pozornici je često simulirao felacio, a navodno su se prijatelji toj radnji prepuštali i kad bi nastup završio. S ljubavnikom Lindsayem Kempom, plesačem koji ga je podučavao pantomimi, živio je pak nekoliko mjeseci, dijeleći dobro, zlo i travu.

Razvratni glazbenik 1970. godine je iznenadio obožavatelje oženivši se za Angelu Barnett. Atraktivna wannabe glumica, biseksualka sklona dramatičnim ispadima, uvelike je utjecala na njegovu karijeru. U deset godina, koliko su bili u braku, pregovarala je s diskografskim kućama, telefonirala, birala mu kostime za nastupe… Vjernost joj, kao ni njemu, nije bila jača strana. Često su zajedno posjećivali noćne klubove, dovodeći kući atraktivne cure i mladiće s kojima su orgijali po principu “tko koga uhvati”.

Nakon godinu dana braka, par je dobio sina Zowieja. Za dijete se u početku nisu odviše brinuli, a majka ga je čak pred prijateljima krivila zbog toga što je imala “grozan porod koji je trajao trideset sati i uništio joj tijelo”. Sita njegovog plača, zbrisala je na dvotjedno orgijanje po Italiji s prijateljicom biseksualkom, a kad se vratila, sinu je za poklon donijela kaubojski šešir od zmijske kože. Siroti mališan djetinjstvo je proveo uz škotsku dadilju Marion Skene, koju je smatrao majkom!

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, brak Bowiejevih već je bio u ozbiljnoj krizi. U želji za promjenom, obitelj seli u Ameriku. Dok je pokušavao osvojiti tamošnje glazbeno tržište, Bowie, čiji poroci su se ranije iscrpljivali u konzumiranju marihuane, alkohola i četiri kutije cigareta dnevno, navukao se na kokain. Kako se u to vrijeme hranio isključivo mlijekom i paprikama, spao je na pedesetak kilograma. Stalno mu je bilo hladno pa je pod toplim kalifornijskim suncem hodao u zimskom kaputu, pogleda uperenog prema nebu (bio je uvjeren da će ondje svaki čas ugledati NLO-e). Gutao je knjige iz područja okultizma i numerologije, što ga je gurnulo još dublje u ralje ludila.

Upravo takav, zgažen od života, zapeo je za oko redatelju Nicholasu Roegu, koji je smatrao da je glazbenik narančaste kose, mahnitog pogleda i papirnate kože idealan za ulogu izvanzemaljca u filmu “Čovjek koji je pao na Zemlju”. Bowie je za nastup nagrađen “Saturnom”, a fotografiju sa seta iskoristio je kao naslovnicu albuma “Station to Station”, koji je snimio u stanju potpuno pomračene svijesti. “Ničeg se ne sjećam iz tog vremena. Znam samo da sam album snimio u Los Angelesu, jer sam to pročitao u novinama”, ispričao je.

Mahnito ponašanje i odgovarajuće izjave umalo su ga koštali medijskog linča, a najveći krivac za to bila je pjevačeva novostečena fascinacija nacizmom. Komentirajući političku situaciju u domovini, u jednoj je emisiji izjavio: “Ja sam jedina alternativa za britanskog premijera. Ondje je potreban fašistički vođa, jer fašizam je u svojoj osnovi nacionalizam. Ako mene pitate, Hitler nije bio političar nego rock zvijezda, možda prva u povijesti. Pogledajte samo njegove snimke: frajer se kretao bolje od Jaggera!”. Zbog tih riječi, narednih mjeseci će se posipati pepelom, tvrdeći kako ih je izustio pod utjecajem opijata. Dugo je trebalo da mu javnost oprosti, a pod povećalom je bio i njegov novi alter-ego Mršavi bijeli vojvoda, kojeg su mnogi interpretirali kao plod rasizmom zadojenog uma.

Kako bi pobjegao od kritika, na neko se vrijeme skrasio u Švicarskoj, gdje je kupio dvorac, a potom u Njemačkoj. U Berlinu, gdje je s prijateljem Iggyjem Popom unajmio stan, intenzivno se bavio slikanjem. Ondje je stvorio kultne albume “Low”, “Heroes” i “Lodger”, poznate i kao “Berlinska trilogija”, te zauvijek pobijedio ovisnost o drogi.

Po povratku u Ameriku, odlučio se riješiti još jedne ovisnosti: one o psihički nestabilnoj ženi koja ga je vukla na dno. Povrijeđena, Angela je za papreni honorar istresla prljavštine iz bračnog života tabloidima, a bivšeg supruga je izgadila i u emisiji Joan Rivers. Nakon što je David dobio skrbništvo nad sinom, završila je kod psihijatra, ali se ovaj objesio sat vremena prije druge seanse. Potpuno rastrojena, Angela se nedugo nakon toga i sama pokušala ubiti. Kad su je bolničari onesviještenu nosili stubama do kola hitne pomoći, pala im je i slomila nos. Bivšem suprugu nastavila je dodijavati sve dok je ovaj nije ponizio objavivši fotografiju nje tijekom seksa s jednom dilericom droge.

Napokon slobodan, David se s pojačanim žarom bacio na posao. S grupom “Queen” snima uspješnicu “Under Pressure” (mnogo godina kasnije, numeru će besramno plagirati netalentirani rapper Vanilla Ice), na Broadwayu s uspjehom nastupa u kultnoj predstavi “Čovjek slon”, briljira u ulozi ratnog zatvorenika u Oshiminom filmu “Sretan Božić, gospodine Lawrence”, a albumom “Let’s Dance” iz 1983. godine postaje globalna zvijezda.

Na vrhuncu profesionalnog uspjeha, doživio je jedan od najtežih udaraca u životu. Obožavani polubrat Terry, koji ga je kao dječaka upoznao s jazzom i piscima beat generacije, izvršio je samoubojstvo bacivši se pod jureći vlak. Ono što je obitelj godinama krila isplivalo je u javnost: siroti čovjek bolovao je od paranoidne shizofrenije, a veći dio života proveo je na psihijatriji. Premda slomljen od boli, slavni polubrat nije mu došao na sprovod, ne želeći da se ceremonija pretvori u medijski cirkus. Plemenita odluka obila mu se o glavu: tabloidi su ga proglasili čudovištem koje ne mari za bližnje.

Utjehu je pronašao u zagrljaju balerine Melisse Hurley. Dvadeset godina mlađoj crnkinji pjevač je čak poklonio zaručnički prsten, ali do oltara nikad nisu prošetali. Ostavila ga je nakon burne svađe, ustvrdivši kako joj je dosta “njegove čangrizavosti i intelektualnog preseravanja”. Naime, zbog uloga kralja goblina u “Labirintu” i Poncija Pilata u “Posljednjem Kristovom iskušenju”, David se posve bio isključio iz svijeta, a Melissa se osjećala zanemareno.

Kad je upoznao zanosnu manekenku Iman, znao je da za njega više ne postoji niti jedna druga. Vjenčali su se 1992. a osam godina kasnije postali su roditelji Alexandrije Zahre. Novo očinstvo pozitivno je utjecalo na život vremešnog glazbenika: prestao je pušiti i počeo redovito vježbati, zdravo se hraniti i meditirati. “Prije sam bio poput bipolarne osobe, malo depresivan a malo euforičan. Danas sam puno smireniji”, ispričao je. Postao je smireniji i na glazbenom planu: nakon sjajnog “Realityja”, publika je morala čekati punih deset godina do sljedećeg albuma, a u međuvremenu je odradio još jednu filmsku ulogu: u Nolanovom “Prestižu” glumio je – Nikolu Teslu!

S teškom bolešću, rakom jetra, borio se dugih osamnaest mjeseci. Na šezdeset deveti rođendan, izdao je hvaljeni album “Black Star”. Dva dana kasnije, preminuo je okružen najmilijima.

Piše: Lucija Kapural

Komentari