Za razliku od životinja koje su evoluirale, živi fosili su vrste čija se anatomija i ponašanje nije promijenilo milijunima godina. Preživjele su bombardiranje meteora, ledeno doba, poplave, požare, gigantske erupcije vulkana… Što će reći da su prilično izdržljive. Jedan od najzanimljivijih živih fosila jest aligatorska (ili papagajska) kornjača. Poznata pod latinskim nazivom Macrochelys temminckii, najveća je slatkovodna kornjača, a u prosjeku živi stotinu i pedeset godina. Davne 1835. godine, vrstu je otkrio Gerardus Troost (1776. – 1850.), američki prirodoslovac, liječnik i minerolog nizozemskog podrijetla.
Riječ je o životinji na koju doista ne bismo voljeli nabasati: osim što teži oko stotinu kila te, sa svojim bodljikavim oklopom, izbečenim crnim očicama i zastrašujućim kljunom u čeljustima, izgleda poput nečeg što se dogegalo iz noćne more, ova vrsta poznata je po iznimnoj lukavosti i agresivnosti. Više od dvjesto milijuna godina stara strategija lova pali i danas: riječ je o kombinaciji klasične “sačekuše” i sofisticirane obmane. Tijekom dana, neman vreba u zasjedi, ležeći zatrpana muljem iz riječnog korita. Dok čeka da se plijen približi, divovska usta drži širom otvorenima, neprekidno plazeći jezik. Upravo taj jezik ključan je element varke: na sebi sadrži malenu izraslinu koja pocrveni kad se napuni krvlju. Kornjača njome vrti, a naivne ribe se primiču, misleći da je riječ o slasnom crvu. Kad plijen upliva u kornjačina usta, ova ih naglo zatvori. Manje životinje bit će progutane u cijelosti, dok će one veće, među kojima su i druge vrste kornjača, biti raskomadane oštrim rožnatim kljunom. Ako vas put nanese na jugoistok Amerike, gdje ove aligatorske kornjače obitavaju, zaobiđite ih u širokom luku: zabilježeno je nekoliko napada na ljude!
Piše: Lucija Kapural
