Greške su dio su života, a njih nisu pošteđeni ni oni najrevniji. Dogodit će nam se, primjerice, da propustimo navinuti budilicu pa prespavamo važan sastanak, zaboravimo čestitati rođendan bračnom drugu ili poruku u kojoj nekoga ogovaramo nepažnjom pošaljemo upravo osobi čije smo mane pedantno pobrojali. U pravilu, riječ je o nevažnim iskakanjima iz rutine na koja brzo zaboravljamo. Katkad, međutim, naoko beznačajni kiksevi mogu promijeniti tijek povijesti.
Bi li “Titanic” završio na morskom dnu da David Blair nije zaboravio predati ključ omarića u kojem je bio spremljen dalekozor čovjeku koji ga je zamijenio, Charlesu Lightrolleru, odnosno bi li ovaj s promatračkog mjesta pravodobno ugledao prijeteću santu leda? Bi li sultan Mehmed II. osvojio Carigrad, koji je izdržao stotine opsada, da netko nije zaboravio zaključati glavna gradska vrata? Dana 9. studenog 1989. godine, jednu ovakvu grešku počinio je Günter Schabowski, predstavnik za javnost istočnonjemačkog Politbiroa. Rečenica koju je, sa zgužvanog papira, pročitao pred predstavnicima sedme sile dovela je do rušenja jedne od najomraženijih građevina u povijesti – Berlinskog zida.
Na istoku nema nade
Nakon poraza u Drugome svjetskom ratu, sudbinu Njemačke krojile su najjače pobjedničke sile. Zemlja je 1945. podijeljena na okupacijske zone – američku, britansku, francusku i sovjetsku – u kojima je provođena denacifikacija. Politička suprotstavljanja SSSR-a i SAD-a 1949. su rezultirala trajnijom podjelom “plijena”, na Zapadnu ili Saveznu Republiku Njemačku i Istočnu ili Njemačku Demokratsku Republiku. Prva je, s prijestolnicom Bonnom, proglašena na području američke, britanske i francuske okupacijske zone. U njoj je razvijan liberalno-demokratski sustav te se, s vremenom, uključivala u zapadnoeuropske integracije. Već petnaestak godina po okončanju rata, postala je nova svjetska industrijska velesila.
Druga, s Berlinom kao glavnim gradom, imala je nesreću pasti u ruke Sovjetima te je pretvorena u komunističku žabokrečinu. Uspostavljen je državno-centralistički i jednopartijski sustav. Vlast je preuzela Jedinstvena socijalistička stranka Njemačke, a važnu ulogu u održavanju režima imala je i zloglasna služba državne sigurnosti Stasi. Tamošnji gimnastičari, plivači, klizači i atletičari žarili su i palili svijetom, no to je više-manje bilo jedino čime se “država radnika i seljaka”, kako je DDR sebe zvao, mogla ponositi. Mnoge industrije su uništene, a većina stanovnika bila je na rubu siromaštva.
Sam Berlin bio je preslika blokovske podjele zemlje. Istočni dio grada je, pod komunističkom upravom, postao utjelovljenje sivila i beznađa. Ulicama su plazili Trabanti, krntije s karoserijom od plastike i tekstilnih vlakana te zastarjelim dvotaktnim motorom, plaće su bile dostatne tek za golo preživljavanje, a sloboda govora i kretanja bila je bitno ograničena. Zapadni Berlin je pak doživljavao gospodarski boom. Postao je bogata metropola, prava potrošačka oaza.
Kao i u ostatku zemlje, ljudi su htjeli ići s gorega u bolje. Broj građana koji su iz Istočne Njemačke pobjegli u Zapadnu Njemačku 1950. je iznosio 187.000; da bi 1953. godine, zbog straha od nove faze sovjetizacije, narastao na 331.000. Do 1961. godine, DDR je izgubila tri i pol milijuna stanovnika – oko dvadeset posto ukupne populacije.
Ljudi su isprva odlazili iz ekonomskih razloga, no s vremenom je rastao broj političkih prebjega. Jurij Andropov, sovjetski lider zadužen za odnose sa strankama u socijalističkim zemljama, 1958. je izvijestio o pedesetpostotnom povećanju broja istočnonjemačke inteligencije među izbjeglicama. Moskva je situaciju označila “nepodnošljivom”, budući da se odljev mozgova – inženjera, tehničara, liječnika i učitelja – počeo pogubno odražavati na njemačko društvo i gospodarstvo.
Između dva dijela jedne zemlje počele su nicati prepreke, najčešće bodljikave žice. Granica između dva Berlina je, međutim, ostala otvorena, ostavši jedinim putem Istočnih Nijemaca u slobodu. Taj put će ubrzo biti zapriječen teško premostivom preprekom. Dana 13. kolovoza 1961. godine, započela je izgradnja Berlinskog zida.
Pojas smrti
Dugačka stotinu i pedeset pet kilometara, visoka tri i pol metra, ova betonska grdosija bila je najsnažniji simbol ideološke i geopolitičke podjele poratne Europe odnosno vrlo konkretan simbol hladnog rata. Istočnoberlinske vlasti su je izgradile s duž granice podjele grada određene savezničkim sporazumima, uz sovjetsku potporu i nalog te s ciljem potpune izolacije Zapadnog Berlina. Propagandna mašinerija Berlinski je zid pompozno nazivala “Antifašističkim obrambenim zidom”; zapadnonjemački kancelar Willy Brandt o njemu je pak govorio kao o “Zidu srama”.
Zid je bio ojačan žičanom ogradom, a vrh mu je bio obložen glatkim cijevima, da se ne može lako preskočiti. Imao je dvadeset devet kontrolnih točaka na kojima su automobili, vlakovi, kamioni za odvoz smeća, čamci i ostala vozila, naravno s propusnicom, mogli prelaziti s jedne strane na drugu. Najpoznatiji granični prijelaz bio je Charlie na Friedrichstrasse, u blizini centra Berlina. Premda o Berlinskom zidu govorimo u jednini, zapravo se sastojao od dva odvojena zida: ispunjen rovovima, nadzornim tornjevima, patrolnim psima i do zuba naoružanim stražarima, prostor između njih bio je poznat pod ljupkim nazivom “Pojas smrti”.
Zapadna strana Zida bila je prekrivena grafitima; na onoj istočnoj, pogađate, nije bilo niti jednog. Nadalje, mnogim nesretnicima s istočne strane dijagnosticirana je bolest Mauerkrankheit, stanje anksioznosti uzrokovano pogledom na Zid.
Od desetak tisuća ljudi, koji su pokušali pobjeći preko zida na zapad, otprilike polovica uspjela je u tom naumu, uključujući 600 vojnika koji su bili zaduženi za čuvanje istog. Većina se koristila lažnim dokumentima i/ili mitom, no bilo je i maštovitijih bjegova. Primjerice, istočnonjemački akrobat Horst Klein prešao je zid pomoću čelične sajle razapete osamnaest metara iznad glava stražara, radnici Peter Strelzyk i Günther Wetzel preletjeli su ga u balonu koji su vlastoručno konstruirali, vojnik Wolfgang Engels na drugu se stranu probio tenkom, a student strojarstva Joachim Neumann pretvarao se da je švicarski student te je dobio propusnicu za odlazak u Zapadni Berlin. Požrtvovni mladić narednih je pet mjeseci kopao tunel prema istočnom paklu, kroz koji je na zapad uspjela pobjeći njegova draga – i još pedeset sedmero ljudi.
Nisu, međutim, svi bili te sreće. Živote je pri pokušaju bijega izgubilo oko dvije stotine osoba, koje su pokosili meci istočnonjemačkih graničara. Trupla su pokapana na licu mjesta – nakon provjere identiteta, čuvari bi iznad grobova svojih žrtava postavili skroman bijeli križ, na kojem je pisalo pokojnikovo ime, prezime, godina rođenja i godina ubojstva. Ti humci bili su opomena svima koji su razmišljali o nečem sličnom.
Vjetar promjena
Kad su u Moskvi, u centru organiziranog komunističkog bloka, počeli puhati novi vjetrovi “glasnosti” i “perestrojke”, zatresli su se i režimi u sovjetskoj sferi utjecaja. Nijemci su, međutim, htjeli i nešto više od onoga što će tražiti Mađari, Česi, Slovaci ili Poljaci, oslobođenja od represije – htjeli su ujedinjenje.
Masovne demonstracije protiv vlade u Istočnoj Njemačkoj započele su u rujnu 1989. godine. “Mi smo narod!”, “Želimo otići!” svakog su tjedna izvikivale stotine tisuća ljudi, okupljenih na ulicama. Kriza je stigla do točke ključanja, a DDR više nije mogao računati na intervenciju sovjetskoga brata. U listopadu, sovjetski čelnik Mihail Gorbačov upozorio je istočnonjemačkog lidera, tvrdolinijaša Ericha Honeckera, “da život kažnjava one koji kasne”. Nekoliko dana kasnije, Honecker je smijenjen.
Njegov nasljednik Egon Krenz, koji se predstavljao kao relativno umjeren, namjeravao je provesti nekoliko blagih reformi, od kojih je najvažnija bila liberalizacija putovanja. Zadatak da nove mjere o putovanjima objasni pred televizijskim kamerama dobio je već spomenuti Günter Schabowski, revni partijski poslušnik. Bio je spreman izvršiti još jednu rutinsku direktivu, u čije detalje nije bio upućen budući da se netom vratio s godišnjeg odmora… A onda je nastao lom.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
