Žene u paklu Gulaga: Nasilan gubitak ženstvenosti!

Većina je čula za Gulag, no rijetko tko zna što je točno Gulag. Prva asocijacija kada čujemo taj naziv je koncentracijski logor što je točno, no Gulag podrazumijeva niz ovih logora diljem Sovjetskog Saveza, a koji su služili za prisilan rad. Naziv Gulag je kratica koja označava Glavnu upravu popravnih radnih logora. U njima su završavali podjednako kriminalci, politički zatvorenici, kao i brojni nevini ljudi koji su lažno optuženi, kako bi vlast došla do besplatne radne snage, koja će kasnije izgraditi Sovjetski Savez. Kroz te logore je, računa se, prodefiliralo otprilike 18 milijuna ljudi dok je živote izgubilo nešto više od 1,5 milijuna. Iako se tvrdi da su žene ovdje bile ravnopravne, postojala je bitna razlika u njihovom položaju u odnosu na muškarce.

Najčešći razlozi za uhićenje žena

Razlozi za uhićenja bili su često lažni s tim da su žene bile znatno malobrojnije u Gulagu u odnosu na muškarce. Prema najnovijim istraživanjima činile su 10 do 15 posto logorske populacije. U logoru su najčešće završavale kao supruge i kćeri osuđenih muškaraca. Pojedine žene su ovdje završile zbog kriminalne djelatnosti, ali je takvih bilo malo. Dio je njih je ovdje dospio zbog svojih političkih stavova, koja nisu bila u duhu ideala boljševičke revolucije. Radni logori su se počeli otvarati još u Lenjinovo vrijeme, no masovno širenje su doživjeli za Staljina počevši od 1929. pa sve do Staljinove smrti 1953. godine. Nakon što su pokrenute petoljetke koje su trebale osigurati što bržu modernizaciju Sovjetskog Saveza, država se našla pred problemom osiguravanja radne snage. Ovo je uhićivanje kompenziralo “stalnu glad” vlasti za potrošnom radnom snagom.

Gdje očekivati uhićenja?


Činjenica da u Sovjetskom Savezu za Staljinova režima nikada niste bili sigurni, ni danju ni noću, ni na poslu ni kod kuće. Nakon dolaska policije po vas, dobili biste nekoliko minuta za prikupljanje najosnovnijih stvari. Poslije toga ste neovisno o dobi i spolu odvedeni u policijski kombi i tu bi vas zaključali s ostalim uhićenicima. Slijedilo je ispitivanje, gdje žene za razliku od muškaraca nisu bile najčešće mučene. Nakon toga bi uhićeni bili zatvarani u stočni vagon te čekali polazak za koncentracijski logor.

Po jutru se dan poznaje

Nakon kretanja bilo je pitanje hoćete li preživjeti put. U vlakovima je bilo podjednako strašno i ljeti i zimi. U podu su bile izbušene rupe za obavljanje nužde i to je bio jedini zahod. Na meniju ste mogli jesti samo slanu ribu, naravno u nedostatnim količinama. Ako ste putem umrli, jednostavno bi vas prvom prilikom izbacili iz vagona. To je bio put samo do Gulaga, kako kažu “po jutru se dan poznaje”, ako je put takav, mogli ste si zamisliti kakav će biti tek boravak.

Ako ste žena lošije bi u nekim stvarima prošli od muškaraca

Žene su radile teške fizičke poslove kao i muškarci, no opet lakše od muške populacije. Muškarci su nadalje u logorima bili izloženi više grubom fizičkom nasilju, u smislu tuče i mučenja dok su žene najčešće bile žrtve seksualnih napada bilo od strane čuvara bilo od bandi i drugih patoloških slučajeva. U odnosu na muškarce one su češće doživljavale psihološka vrijeđanja i ponižavanja. Primjerice po dolasku u logor svi su se novi zatvorenici morali otuširati i pri tome su čekali goli svoj red, u različitim vremenskim uvjetima. Tijekom tuširanja brijali su im kosu i stidnu kost. Nakon svega toga opet su morali goli čekati odjeću, koja se dezinficirala, pri čemu preživjele logorašice navode da je to bio besmislen postupak jer im se odjeća prala na niskim temperaturama, koje nisu omogućavale uništavanje nametnika. Ono što je bilo različito u ovom tretmanu između muškarac i žena je to što nije bilo ženskih stražarica. Brijanje su trebale obavljati žene liječnice, no kako su bile rijetke taj dio posla prepušten je čuvarima ili muškim liječnicima.

Prostitucija i seksualno partnerstvo

Kako bi preživjele neke su žene se odavale prostituciji, neke su pak ulazile u partnerski odnos s čuvarima ili bolje pozicioniranim zatvorenicima, koji bi ih štitili u slučaju napada. U zamjenu za zaštitu od brojnih silovatelja tim su muškarcima pružale seksualne usluge. Bio je to dio tužne svakodnevice koja se vrtjela oko preživljavanja. Trudnoće su, pogađate, ovdje bile česte. Neke su žene nasilno prekidale trudnoće dok su neke bile prisiljene na pobačaj ako je nedostajalo radne snage u logoru, no i tad je to bilo opasno jer su liječnici u logorima znali biti neiskusni i na ovim ženama stjecati prva iskustva. Od godine 1939. odlučeno je da trudnice mogu uzeti nekoliko tjedana slobodno prije poroda i poslije njega. Bila je to, dobro došla, pošteda od svakodnevnog rada i iscrpljenosti, no s druge strane nakon poroda i kratkog vremena provedenog s djecom, brzo bi ih razdvajali, a djeca su odlazila u logorske jaslice. Majke su ih dolazile hraniti, no ako nisu imale mlijeka to im se pravo oduzimalo. Nekada su i žene s mlijekom zbog radnih potreba bile proglašene kao one koje ne mogu dojiti djecu. Nakon što bi djeca navršila dvije godine, ako bi tu dob doživjela jer je smrtnost bila velika, odlazila bi u sirotišta te bi veze s majkama bile nepovratno prekinute. U dosjeima nije bilo zavedeno gdje su im djeca prebačena.

Nasilni gubitak ženstvenosti

Ono što je, također, različito između muškaraca i žena, što su žene stvarale čvršće saveze i bile su spremnije dijeliti ono što su imale. One su, također, bile snalažljive u preživljavanju, primjerice u smislu samog šivanja odjeće koju su često krpale uz pomoć ribljih kostiju izvađenih iz jela. Preživjele logorašice kažu da im je bilo najstrašnije baciti pogled na vlastito tijelo neprepoznati ga. Tijela bi im nakon nekog vremena poprimila bespolna obilježja, što su doživljavale kao nasilan gubitak ženstvenosti.

Ravnopravnost u teoriji, ali ne u praksi

Upravo one pokazuju da iako su Sovjeti uveli Dan žena, naglašavajući rodnu i klasnu jednakost, zapravo je stvarnost bila bitno drugačija. Ne samo da su bile kažnjavane ukoliko su bile žene i kćeri zatvorenika već bi u slučaju uhićenja, njihova djeca automatski završavala u sirotištima. Tamo su im djeca stigmatizirana. Učilo ih se da osjećaju prezir prema roditeljima, kao i da se srame svog podrijetla.

Ukratko životi žena u Gulagu su bili svedeni na težak život i rad, baš kao i kod muškaraca s tim da je njihov život bio znatno češće isprekidan silovanjima i drugim spolno uvjetovanim poniženjima, no zahvaljujući raznim domišljatim strategijama zajedništva dobar dio njih je uspio preživjeti Gulag.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari