Japanski folklor ne oskudijeva čudovištima raznovrsnih obličja i moći, a jedno od najstrašnijih jest onryō. Riječ je o duhu, ali uistinu neugodnom – iz carstva mrtvih se vraća kako bi se osvetio živima zbog stvarne ili zamišljene nepravde koju su mu nanijeli. Donosi im bolest, patnju i smrt, a katkad im ukrade i dušu, i to za čitavu vječnost. Njegov gnjev može se smiriti, i to samo djelomično, ako mu se odaju počasti u hramovima.
Žena samuraja
Zabilježeno je na stotine priča o ovakvim entitetima, a jedna od najzanimljivijih datira iz sedamnaestog stoljeća, odnosno s početka razdoblja Edo. Upoznaje nas sa zlokobnim bićem tame poznatim kao Kuchisake-onna (u slobodnom prijevodu: “Žena razrezanih usana”).
Za života, kazuje legenda, bila je ljepotica alabasterski blijede puti i sjajne kose koja joj se spuštala do polovice leđa. Udanla se za samuraja koji ju je silno volio ali joj, zbog učestalih odlazaka u bitke, nije pružao dovoljno pažnje. Osamljena i dokona, upustila se u niz ljubavnih avantura, kako s plemićima tako i s običnim seljanima. Glas o njenim izvanbračnim izletima na koncu je stigao i do muža rogonje, čije je srce ispunio ubilački gnjev.
Vrativši se s ratišta, vjerolomnicu je zgrabio za kosu te je razrezao od uha do uha svojim oštrim mačem – wakizashijem. U drugoj verziji priče, stravičan ožiljak na usnama i obrazima nanijela joj je ljubomorna suparnica, s čijim je mužem lijegala. Kako bilo, ostatak života provela je krijući se od ljudi po šumama i planinskim vrletima, oplakujući svoje izgubljene draži.
“Jesam li lijepa?”
Nakon što je umrla, njen duh nije uspijevao naći smiraj – vapio je za osvetom. Kuchisake-onna, koja je u smrti bila još veća gadura nego za života, ukazala bi se nasumično odabranom muškarcu, maskom skrivajući ožiljak – u nekim verzijama i oštre demonske zube – te mu postavila sljedeće pitanje: “Watashi kirei?”(“Jesam li lijepa”). Ako bi ovaj odgovorio niječno, ubila bi ga mačem (u nekim inačicama priče, golemim škarama). Ako bi pak dao potvrdan odgovor, skinula bi masku s lica te ponovila pitanje, katkad uz dodatak “Kore demo?” (“Zar i s ovim?”). Zgađen izraz lica, vrištanje i odgovor “ne” su pogađate, vodili u smrt; odgovor “da” u agoniju – lice takvog čovjeka bi unakazila na jednak način na kakav je i njeno bilo unakaženo.
Spasiti se mogao jedino onaj tko bi pred njene noge bacio zlatnike i bombone te iskoristio priliku za bijeg dok ih ova skuplja. Šanse mu, valja naglasiti, nisu bile osobite, budući da je Kuchisake-onna bila obdarena nadnaravnom brzinom.
Panika među japanskim školarcima
Legenda, prenošena usmenom predajom i dramatskim prikazanjima, u tisku se prvi put pojavila 1979. godine, u članku koji je objavio tjednik “Gifu Nichi Nichi Shinbun”. Iznimno realistično prenesena, priča je izazvala paniku među japanskim klincima, koji su masovno tražili od roditelja da ih prate u škole.
Kasnije su prema njoj snimljeni brojni filmovi, a lik Kuchisake-onne uzgred se spominje i u mega-uspješnom “Krugu”, hororu iz 1998. u režiji Hidea Nakate. Nadalje, osvetnica nakaznog lica protagonistica je niza manga stripova i anime crtića te popularne videoigre.
Piše: Lucija Kapural
