O onome što je kumovalo donošenju tzv. Volsteadovog zakona, kojim je 1920. godine u Americi započela prohibicija, već smo pisali, baš kao i o neslućenim, mahom negativnim posljedicama ovoga društvenog eksperimenta. Za vas smo sada probrali i pregršt nevjerojatnih podataka iz ovoga dekadentnog perioda, koji je na vrlo zoran način ukazao na nesavršenost američke demokracije!
1. Suprotno uvriježenome mišljenju, prohibicija se nije odnosila na konzumaciju, već na proizvodnju, prodaju, uvoz i prijevoz alkohola.
2. Vlasnici tvornica piva u ovim su teškim vremenima morali biti snalažljivi ako su htjeli opstati. Neki su svoje pogone prenamijenili za proizvodnju sladoleda ili keramičkih posuda, a drugi su proizvodili slad, ekstrakt koji je bio legalan ali se vrlo lako, dodavanjem vode i kvasca te puštanjem da fermentira, mogao “preobraziti” u pivo.
3. Proizvodnja i prodaja alkohola bila je zabranjena u SAD-u, no ne i u okolnim zemljama, pa destilerije i pivovare u Kanadi, Meksiku i na Karibima doživljavaju procvat. Jedan od onih koje je prohibicija otjerala preko granice bio je Cesare Cardini, američki ugostitelj talijanskog podrijetla. Njegov restoran u Tijuani 1920. je postao oaza za gladne i žedne Amerikance: svakog vikenda, doslovce su stajali na cesti čekajući da se oslobodi stol. Upravo u tom objektu, u kojem nije manjkalo pijanih tučnjava, Cesare je osmislio jelo koje danas nosi njegovo ime, čuvenu Cezarovu salatu.
4. “The Viper Room”, noćni klub na holivudskom Sunset Stripu, zapamćen je kao mjesto ispred kojeg je, od predoziranja drogom, 1993. izdahnuo karizmatični mladi glumac River Phoenix. U vrijeme prohibicije, na ovoj lokaciji nalazila se trgovina živežnim namirnicama, u kojoj su krijumčari alkohola održavali tajne sastanke.
5. U trinaest godina i jedanaest mjeseci, koliko je prohibicija u SAD-u trajala, alkohol je bio dozvoljen samo u religijskim obredima i u medicinske svrhe. Za liječnike i farmaceute, bila je to sjajna poslovna prilika. Godišnje je izdavano 300.000 recepata za “medicinski viski”, a jedan liječnik procijenio je da su njegovi kolege na toj “terapiji” zaradili oko četrdeset milijuna dolara. I proizvođači vina bili su blagoslovljeni na sličan način. Nikad prije nisu imali toliko narudžbi za misna vina, koja su, uzgred rečeno, vrlo rijetko završavala u blizini oltara. Uz to su nudili koncentrirani sok od grožđa za kućnu upotrebu – kad bi se pomiješao s vodom i dovoljno dugo stajao na zraku, počeo bi fermentirati.
6. Mnogi od danas popularnih koktela stvoreni su upravo tih “ludih dvadesetih”. Kako je ilegalni alkohol, poznat pod poetičnim nazivom moonshine, u pravilu bio odvratnog okusa, barmeni su ga počeli miješati sa sokovima, šećerom i začinima.
7. Ljudi su iznalazili kreativna rješenja za konzumiranje omiljenog “otrova” u javnosti. Neka gospoda su, primjerice, svijetom hodala oslanjajući se na štapove sa šupljom unutrašnjošću, ispunjenom alkoholom. To im je omogućavalo da diskretno natoče odabranu kapljicu u gostionici, nakon što bi naručeni osvježavajući napitak izlili u teglu s cvijećem. U “modi” su bile i knjige s udubljenjima za pljoske. Ništa manje inovativni nisu bili ni ugostitelji. Primjerice, u baru hotela “Belvedere” u Baltimoreu nalazile su se dvije mehaničke ukrasne sove. Upućeni klijenti pozorno su pratili njihove staklene oči. Ako su treptale, zabava je mogla početi: bar je bio opskrbljen alkoholom, a policije nigdje na vidiku. Kad su pak ukočeno zurile, bilo je pametnije pritajiti se.
8. Mašte nije nedostajalo ni gorljivim pobornicima prohibicije. Kako bi odvratili narod od zavirivanja u dno čašice, širili su uistinu zabavne teorije, poput one da konzumacija alkohola pretvara krv u vodu, da se u proizvodnji vina koriste žohari, da bebe mogu umrijeti ako samo pomirišu čašicu “žestice” ili da mozak kroničnih alkoholičara može doživjeti spontano samozapaljenje.
9. Čelnicima Prohibicijske stranke vjerojatno nije bio poznat izraz “pijan kao deva”. Upravo ovaj parnoprstaš je, naime, odabran za neslužbenu maskotu stranke.
10. Činjenica da su mnogi prohibicijski agenti uzimali mito nije neobična znamo li da je njih 1.500 trebalo nadzirati čitav teritorij SAD-a, uključujući obale i granicu s Kanadom. Preopterećeni vladini službenici primali su plaću između 1.200 i 2.000 dolara godišnje – imali su manja primanja od smetlara.
Piše: Lucija Kapural
