Jedan od najbizarnijih poslova koje je čovjek na izmaku srednjeg vijeka mogao obavljati bio je onaj tzv. “žderača grijeha”. Bez obzira na to koliko su griješili za života, umirući ili friško preminuli žitelji britanskih otoka, napose Walesa, mogli su “kupiti” ulaznicu za raj – dovoljno je bilo da bližnji plate stanoviti iznos čovjeku koji bi ritualno “pojeo” sve njihove grijehe, uključujući one smrtne.
Bizaran posao obavljali su najprezreniji članovi društva – skitnice, prosjaci, bogalji i bivši zatvorenici. U pravilu, radilo se o bezvjercima ili onima koje je krajnja nužda natjerala na to da se odreknu svoje besmrtne duše. Osim očekivana vječnog roštiljanja na onome svijetu, ni na ovome im nije bilo ugodnije. Premda su ih smatrali korisnima, ljudi su ih se bojali te su ih izbjegavali pogledati u oči, kako se prokletstvo ne bi “očešalo” od njih. Njihov posao, obavijen velom tajne, smatran je činom mračne magije, nečim s čim poštena čeljad ne bi trebala imati veze. Uz to, budući da je Katolička crkva imala monopol na odrješenje, jedenje grijeha bilo je ne samo strogo zabranjeno već i kažnjivo smrću. Oni koji bi se opredijelili za ovu “karijeru” stoga su živjeli u izolaciji, daleko od očiju uglednih članova društva, u vječnom strahu od crkvenih autoriteta.
Počeci ove prakse datiraju u petnaesto stoljeće, a u ruralnim krajevima se zadržala sve do kraja devetnaestog stoljeća. Posljednji poznati žderač grijeha, stanoviti Richard Munslow, umro je 1906. godine u Ratlinghopeu, selu u engleskom okrugu West Midlands Shropshire. Za razliku od većine “kolega”, bio je imućan i ugledan čovjek, vlasnik velike farme. Prema lokalnim pričama, u “biznis” je ušao nakon što su mu, u razmaku od samo nekoliko tjedana, dvije kćerkice umrle od šarlaha. Kako ih je bolest pokosila prije nego što su se stigle ispovijediti, ožalošćenog oca razdirala je briga za njihove duše. Kako bi svoje mještane poštedio sličnih eshatoloških strepnji, odlučio je preuzeti na sebe grijehe njihove umiruće rodbine, i to bez ikakve naknade.
Sam ritual nije se bitno mijenjao tijekom vremena. Rodbina netom preminulog čovjeka platila bi lokalnog žderača grijeha, a ovaj bi nakon toga na lice ili prsa trupla položio komadić kruha. Vjerovalo se, naime, da kruh, simbol tijela Božjeg, može upiti sve čovjekove grijehe. Izgovorivši prigodnu molitvu pročišćenja, pojeo bi taj komadić kruha te, zajedno s njim, vlastitoj zbirci grijeha dodao one pokojnikove.
Premda se ova pogrebna praksa doima neobičnom i uzmenirujućom, antropolozi njeno podrijetlo vide u počecima kršćanstva. Isus Krist, koji je prema Bibliji žrtvovao vlastiti život kako bi očistio čovječanstvo od grijeha, vjerojatno je poslužio kao uzor izvornim žderačima grijeha. Ritual je, uz spas pokojnikove duše, imao još jednu funkciju: spriječiti istu da se, pritisnuta težinom grijeha, vrati među žive u spektralnom obliku, kao kakva neugodna sablast.
Piše: Lucija Kapural
