Zastrašujući eksperimenti dr. Laurette Bender: Elektrošokovi i LSD namijenjeni djeci

Laurette Bender tijekom života slavljena je kao najbolja neuropsihijatrica svog vremena u područjima autizma i shizofrenije. Najpoznatija je po Bender-Gestalt testu osmišljenom za praćenje motoričkih i kognitivnih sposobnosti djeteta. Međutim, nisu svi njezini radovi bili slavljeni i benigni, osobito oni koje je provodila u 40-im godinama 20. stoljeća. Njezine su metode uključivale elektrošokove i velike doze LSD-a, koje je primjenjivala u djece kod kojih je dijagnosticirana shizofrenija odnosno autizam, pri čemu se potonji smatrao dijelom shizofrenog poremećaja. Danas se njezine metode već uglavnom smatraju neetičnim i barbarskim. O čemu je točno riječ, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Djeca s poremećajima u ponašanju svrstana u shizofreničare

Kada smo počeli istraživati ovu tematiku uočili smo koliko je i Bender i danas zaštićena od svojih kolega. Kako bi vam to i pokazali, prevest ćemo vam od riječi do riječi dio teksta koji govori o postavljanju njenih dijagnoza, gdje piše iduće: “Bender je u brojne djece dijagnosticirala shizofreniju i nastojala ih je liječiti. Treba dodati da bi liječnici koji danas imaju više znanja od nje, najvjerojatnije u ove djece dijagnosticirali poremećaje u razvoju ili ponašanju.” Ovo, doduše zvuči lijepo sročeno, ali svjedoči da je dr. Bender krivo dijagnosticirala poremećaje u ponašanju kao shizofreniju što baš i nije benigna greška, no takvom se prikazuje. Dobar primjer za to je dječak naveden zbog njegove komplicirane prošlosti inicijalima G. R., a koji je bio prestravljen očevim nasiljem i kod kojega je iako nije bilo teškog psihijatrijsko poremećaja, dijagnosticiran primaran poremećaj ponašanja. Bio je podvrgnut nizu elektrošokova u Bellevueu počevši od 1949. Nakon elektrošokova je prvi puta počeo pokazivati znakove agresije. Popslije je završio u državnoj bolnici Rockland, a kasnije u odrasloj dobi je posao višestruki ubojica.

Daleko od toga da ona nije dala doprinos znanosti, no njezine su dijagnoze bile vrlo upitne. Ono što je njen stvarni doprinos znanosti je činjenica da je ispravno zaključila da mentalni poremećaji mogu imati svoju neurološku osnovu i da se ne mogu svesti samo na loše ponašanje i loš odgoj.


Visoko mišljenje o svojim postignućima

Ona je sama imala visoko mišljenje o sebi pa je govoreći o svojim rezultatima nakon primjene elektrošokova, napisala iduće:

Mišljenje je svih svjedoka u bolnici, školskim prostorijama, roditelja i drugih staratelja da su djeca bila nešto manje uznemirena, manje uzbuđena, manje povučena i manje tjeskobna. Bila su bolje kontrolirana, i bila su bolje integrirana i zrelija te sposobnija u društvenim događanjima u realnom okviru. Bila su pribranija, sretnija i bolje su prihvaćala podučavanje ili psihoterapiju u grupama ili pojedinačno.

Sve sami hvalospjevi, ako bolje pogledate. No ovdje ćemo donijeti i neke konkretne podatke o njenim istraživanjima. Ona je baveći se terapijom kod djece s dijagnozom shizofrenije odnosno autizma podvrgnula oko 500-njak djece terapiji s oko 20-ak tretmana šok terapije. Neka djeca podvrgnuta terapiji bila su mlađa od tri godine, a eksperimente je provodila na dječjem odjelu najveće njujorške bolnice Bellevue.

Mišljenje jednog pacijenta

Ted Chabsinski bio je njen pacijent kao dijete od šest godina. Ted je imao visoku inteligenciju te je odmah iz prvog razreda došao u treći. Nakon što mu je majka odvedena u duševnoj bolnicu, on je također završio u bolnici, a tu mu je doktorica Bender konstatirala nasljednu shizofreniju. Nakon toga propisana mu je terapija od 20-elektro šokova. Kasnije je završio pravo i postao odvjetnik, te se aktivirao u zabrani elektrošokova koji su mu uništili djetinjstvo i tinejdžersko razdoblje. Kada su ga pitali kako bi opisao svoje iskustvo s Laurettom Bender? Izjavio je iduće:

Bilo je potpuno zastrašujuće. Bilo je kao da me ubijaju, iznova i iznova. Sa šest godina nisam imao pojma zašto mi se to radi. (…) Njezin opći stav je bila izopačena ravnodušnost prema ljudskom životu, izopačena ravnodušnost prema nečijoj dobroti.  (slobodan prijevod)

Lomovi kostiju i gubitak pamćenja

Studije koje su provedene početkom 21. stoljeća pokazale su štetnost ovakve terapije. U psihijatri se terapija elektrošokovima naziva i elektrokonvulzivno liječenje (ETC). Ono uključuje puštanje struje jačine do 600 volti kroz mozak u trajanju od pola do četiri sekunde. Ispitanicima se prije puštanja struje daju anestetici i lijekovi koji paraliziraju mišiće i potiskuju strah, a smanjuju broj slomljenih kostiju. Da dobro ste pročitali, u tijeku strujnog šoka dolazi do grčenja mišića koji izazivaju pucanje kostiju.   Osim toga elektrošokovi izazivaju i gubitak pamćenja. Gubitak pamćenja je ključni čimbenik koji ukazuje na oštećenje mozga. Godine 2001. studija je pokazala da svi pacijenti na terapiji elektrošokovima doživljavaju određeni stupanj trajne amnezije. Njihova najnovija studija iz 2007. pokazala da da ona ne samo da utječe na pamćenje već i na kognitivne sposobnosti odnosno sposobnost funkcioniranja. Dječak Ted Chabsinski se nakon ove terapije više nije sjećao ni svojih učitelja, ni prijatelja, kao i ni svog kvarta, drugim riječima došlo je do oštećenja memorije one vezane za najnovija sejćanja dok su mu ranija sjećanja bila očuvana. Od introvertiranog dječaka postao je potpuno prestravljeno dijete koje se nije odvajalo od svoje udomiteljice. Socijalni radnik koji je dolazio svaki mjesec radi provjere stanja djeteta, je izjavio da je njegov gubitak pamćenja posljedica mentalne bolesti zbog čega je ponovno vraćen u bolnicu, gdje je proveo idućih 10 godina života. Ispitivanja su potvrdila da elektrošokovi izazivaju više štete nego koristi te da mnogi završavaju nakon njih na dugotrajnoj hospitalizaciji. Jedna serija ovih tretmana potaknula je devetogodišnjeg dječaka na pokušaj samoubojstva. Dijete se pokusalo objesiti kako bi brzo umrlo. Kasnije se utvrdilo da se dijete počinje bojati elektrošokova i da je taj strah postao još strašniji od elektrošokova.

Smanjenje inteligencije i smrt

Jedna od posljedica elektrošokova može biti i smrt, a koja se događa ili u tijeku samog procesa puštanja struje ili danima nakon njega. Što je osoba starija to je postotak smrtnosti veći. Aktivist Leonard Frank koji je također primao elektrošokove navodi da se rezultati krivotvore i da se izostavljaju ključne činjenice. Drugim riječima elektrošokovi uništavaju pamćenje, smanjuju inteligenciju, oštećuju mozak i ugrožavaju živote milijunima ljudi. Nevjerojatno je kako nitko od Laurettinih kolega nije doveo u pitanje njezin rad. Laurett Bender umrla je 1987. godine, a još je uvijek njezin rad osjetljiva tema koja je često smještena u nekoj skrivenoj ladici, kako se ne bi javnost previše uskomešala. Uz sve navedeno možemo zaključiti da elektrošokovi nisu nikada potrebni i da ga kao terapijsko sredstvo treba staviti izvan upotrebe. Osim toga eksperimentirala je thorazinom, kao i LSD-om kroz devet mjeseci, ali je zaključeno da su mali pacijenti postajali još tjeskobniji nego što su bili. Osim terapije elektrošokovima Laurett je davale terapije inzulinskim šokovima pri čemu je male pacijente dovodila u stanje kratkotrajne kome.

Elektrošok terapija danas se rijetko primjenjuje, ali kada se i primjenjuje onda se koristi znatno slabija voltaža struje i to uglavnom kod bipolarnog poremećaja i ekstremne depresije.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari