Laurette Bender tijekom života slavljena je kao najbolja neuropsihijatrica svog vremena u područjima autizma i shizofrenije. Najpoznatija je po Bender-Gestalt testu osmišljenom za praćenje motoričkih i kognitivnih sposobnosti djeteta. Međutim, nisu svi njezini istraživački potezi bili slavljeni i benigni, osobito oni koje je provodila u 40-im godinama 20. stoljeća. Njezine su metode uključivale elektrošokove i velike doze LSD-a, koje je primjenjivala u djece kod kojih je dijagnosticirana shizofrenija, kao i autizam, pri čemu se potonji smatrao dijelom shizofrenog poremećaja. Danas većina liječnika njezine metode smatra neetičnima. O čemu je točno riječ, pročitajte u tekstu koji slijedi.
Djeca s poremećajima u ponašanju svrstana u shizofreničare
Kada smo počeli istraživati ovu tematiku uočili smo koliko je i Bender i danas zaštićena od svojih kolega. Kako bi vam to i pokazali, prevest ćemo vam od riječi do riječi dio ne tako davno objavljenog teksta koji govori o postavljanju njezinih dijagnoza, gdje piše iduće:
Bender je u brojne djece dijagnosticirala shizofreniju i nastojala ih je liječiti. Treba dodati da bi liječnici koji danas imaju više znanja od nje, najvjerojatnije u ove djece dijagnosticirali poremećaje u razvoju ili ponašanju.
Ovo, doduše zvuči lijepo sročeno, ali svjedoči da je dr. Bender krivo dijagnosticirala poremećaje u ponašanju kao shizofreniju što baš i nije benigna greška, no takvom se prikazuje. Dobar primjer za to je dječak koji je poznat samo po inicijalima G. R., a koji je bio prestravljen očevim nasiljem i kod kojega nije bilo teškog mentalnog poremećaja, a koji je tretiran kao da ga ima. On je bio podvrgnut nizu elektrošokova u Bellevueu počevši od 1949. godine. Nakon elektrošokova je prvi puta počeo pokazivati znakove agresije. Poslije je završio u državnoj bolnici Rockland, a kasnije u odrasloj dobi je posao višestruki ubojica.
Daleko od toga da Bender nije dala doprinos znanosti, no njezine su dijagnoze bile upitne. Ono što je njen stvarni doprinos znanosti je činjenica da je ispravno zaključila da mentalni poremećaji mogu imati svoju neurološku osnovu i da se ne mogu svesti samo na loše ponašanje i loš odgoj.
Visoko mišljenje o svojim postignućima
Ona je ujedno imala visoko mišljenje o sebi pa je govoreći o svojim rezultatima nakon primjene elektrošokova, napisala iduće:
Mišljenje je svih svjedoka u bolnici, školskim prostorijama, roditelja i drugih staratelja da su djeca bila nešto manje uznemirena, manje uzbuđena, manje povučena i manje tjeskobna. Bila su bolje kontrolirana, i bila su bolje integrirana i zrelija te sposobnija u društvenim događanjima u realnom okviru. Bila su pribranija, sretnija i bolje su prihvaćala podučavanje ili psihoterapiju u grupama ili pojedinačno.
Sve sami hvalospjevi, ako bolje pogledate. No ovdje ćemo donijeti i neke konkretne podatke o njezinim istraživanjima. Baveći se terapijom kod djece s dijagnozom shizofrenije, ali i onih koji se danas svrstavaju u spektar autizma, podvrgnula je oko 500-njak djece terapiji s elektrošokovima pri čemu je je u prosjeku svako dijete dobilo oko 20-ak tretmana. Neka djeca podvrgnuta terapiji bila su mlađa od tri godine, a eksperimente je provodila na dječjem odjelu najveće njujorške bolnice Bellevue.
Mišljenje jednog pacijenta
Ted Chabsinski bio je njen pacijent kao dijete od šest godina. Imao je visok kvocijent inteligencije te je odmah iz prvog razreda došao u treći. Nakon što mu je majka odvedena u duševnu instituciju, on je također završio na psihijatrijskom odjelu, a tu mu je doktorica Bender konstatirala nasljednu shizofreniju. Nakon toga propisana mu je klasična terapija elektro šokovima. Kasnije je završio pravo i postao odvjetnik, te se aktivirao u zabrani elektrošokova koji su mu uništili djetinjstvo i tinejdžersko razdoblje. Kada su ga pitali kako bi opisao svoje iskustvo s Laurettom Bender? Izjavio je iduće:
Bilo je potpuno zastrašujuće. Bilo je kao da me ubijaju, iznova i iznova. Sa šest godina nisam imao pojma zašto mi se to radi. (…) Njezin opći stav je bila izopačena ravnodušnost prema ljudskom životu, kao i izopačena ravnodušnost prema nečijoj dobrobiti. (slobodan prijevod)
Lomovi kostiju i gubitak pamćenja
Studije koje su provedene početkom 21. stoljeća pokazale su štetnost ovakve terapije. U psihijatri se terapija elektrošokovima naziva i elektrokonvulzivno liječenje (ETC). Ono uključuje puštanje struje jačine do 600 volti kroz mozak u trajanju od pola do četiri sekunde. Ispitanicima se prije puštanja struje daju anestetici i lijekovi koji paraliziraju mišiće i potiskuju strah, a smanjuju broj slomljenih kostiju. Da dobro ste pročitali, u tijeku strujnog šoka dolazi do grčenja mišića koji izazivaju pucanje kostiju. Osim toga elektrošokovi izazivaju i gubitak pamćenja. Gubitak pamćenja je ključan čimbenik koji ukazuje na oštećenje mozga. Godine 2001. studija je pokazala da svi pacijenti na terapiji elektrošokovima doživljavaju određeni stupanj trajne amnezije. Njihova najnovija studija iz 2007. pokazala je da ovo ne samo da utječe na pamćenje već i na kognitivne sposobnosti i time sposobnosti funkcioniranja. Dječak Ted Chabsinski se nakon ove terapije više nije sjećao ni svojih učitelja, ni prijatelja, kao i ni svog kvarta, drugim riječima došlo je do oštećenja memorije one vezane za najnovija sjećanja dok su mu ranija sjećanja bila očuvana. Od introvertiranog dječaka postao je potpuno prestravljeno dijete koje se nije odvajalo od svoje udomiteljice. Socijalni radnik koji je dolazio svaki mjesec radi provjere stanja djeteta, je izjavio da je njegov gubitak pamćenja posljedica mentalne bolesti zbog čega je ponovno vraćen u bolnicu, gdje je proveo idućih 10 godina života. Ispitivanja su potvrdila da elektrošokovi izazivaju više štete nego koristi te da mnogi pacijenti nakon njih završavaju na dugotrajnoj hospitalizaciji. Jedna serija ovih tretmana potaknula je devetogodišnjeg dječaka na pokušaj samoubojstva. Dijete se pokusalo objesiti kako bi brzo umrlo. Kasnije se utvrdilo da se ono počelo bojati elektrošokova i da je taj strah poprimio eksterne dimenzije.
Smanjenje inteligencije i smrt
Jedna od posljedica elektrošokova može biti i smrt, a koja se događa ili u tijeku samog procesa puštanja struje ili danima nakon njega. Što je osoba starija to je postotak smrtnosti veći. Aktivist Leonard Frank koji je također primao elektrošokove navodi da se rezultati krivotvore i da se izostavljaju ključne činjenice. Drugim riječima elektrošokovi uništavaju pamćenje, smanjuju inteligenciju, dakle oštećuju mozak i ugrožavaju živote milijunima ljudi. Nevjerojatno je kako nitko od Laurettinih kolega nije doveo u pitanje njezin rad. Laurett Bender umrla je 1987. godine, a još je uvijek njezin rad osjetljiva tema o kojoj se ne voli govoriti. Navedena liječnica je eksperimentirala s thorazinom, kao i LSD-om kroz devet mjeseci, ali je zaključila da su mali pacijenti postajali još tjeskobniji nego što su bili. Osim terapije elektrošokovima Bender je davale terapije inzulinskim šokovima pri čemu je djecu dovodila u stanje kratkotrajne kome.
Elektrošok terapija danas se rijetko primjenjuje, ali kada se i primjenjuje onda se koristi znatno slabija voltaža struje nego prije i to uglavnom se koristi kod bipolarnog poremećaja i ekstremne depresije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
