Zašto žene ne mogu biti svećenice i kakve veze Marija Magdalena ima s tim?

Vizije Marije Magdalene kao bludnice koja se, upoznavši Isusa, iskreno pokajala za svoje grijehe, stoljećima su raspaljivale maštu književnika, slikara i filmaša. Umjetnicima se toliko sviđala njena grešna prošlost da su je i kao pokajnicu prikazivali sa svim oznakama prostitutke – golih grudi i raspuštene crvene kose. Postala je femme fatale među likovima ženske kršćanske tradicije, putena žena strastvena kako u grijehu tako i u obraćenju. Ova predodžba, međutim, nema temelja u biblijskim tekstovima, što je katolička crkva i priznala 1969. godine, u postupku opće revizije crkvenih spisa. Naime, niti u jednom od četiri evanđelja – a sva je spominju po imenu – nema ni riječi o Mariji Magdaleni kao velikoj grešnici! Kako je uopće došlo do ove višestoljetne zablude?

Pretpostavlja se da je lik bludnice-pokajnice nastao stapanjem tri novozavjetna lika u jedan, a tradicija “hibridne” Magdalene ostala je prisutna u vjeri zapadne crkve, kao i u umjetnosti, do dana današnjeg. Jedna od njih bila je prostitutka iz “Evanđelja po Luki”. Bezimena grešnica uplakana dolazi u kuću farizeja Šimuna, koji je pozvao Isusa na ručak. Žena poče suzama kvasiti noge Isusove, kosom ih svojom otirati, cjelivati i mazati pomašću. Šimuna to navede na sumnju da Isus nije pravi prorok – ta inače bi valjda znao tko je ta žena! Na to mu Isus iznese prispodobu o grijehu i pokajanju: “Oprošteni su joj mnogi grijesi, jer je ljubila mnogo”. Nadalje, Isus je posrnulu djevu spasio od raspomamljene gomile, koja ju je htjela kamenovati, slavnom rečenicom: “Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen!”.

Evanđelist Marko Isusovo pomazanje smješta u kuću Šimuna Gubavca. Marija iz Betanije, sestra Lazara i Marte, razlila je skupocjenu pomast Isusu po glavi, nakon čega “sjede do nogu Gospodinovih i sluša njegovu riječ”.

I konačno, Marija Magdalena. Žena čije ime upućuje na grad Magdalu u Galileji prvi se put spominje u “Evanđelju po Luki”, kao jedna od imućnih žena koje je Isus oslobodio od demona pohlepe za materijalnim dobrima, i koje su se zatim pridružile njemu i apostolima i “opskrbljivale ih iz svojih sredstava”. Pratila je Isusa na napornom putu Galilejom, da bi kasnije prisustvovala njegovom razapinjanju, stojeći u podnožju križa, dok su se muški sljedbenici razbježali. Nadalje, bila je prva kojoj se uskrsli Krist ukazao (u tri evanđelja informaciju o uskrsnuću prenijeli su joj anđeli, a u jednom Isus sam): “Uskrsnuvši rano prvoga dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni, iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi”. Zbog njene funkcije glasnice uzašašća, rana crkva naziva je apostolicom apostola (“Apostola apostolorum”).


Premda se kod nekih detalja pojedina evanđelja razilaze, sva su složna u prikazu Marije Magdalene kao snažne i hrabre žene, koja je odigrala presudnu ulogu u povijesti ranog kršćanstva. Kako je onda došlo do prožimanja njenog životopisa s likovima drugih dviju žena? Zašto je postala sinonim za preobraćenu grešnicu? Stari crkveni oci razlikuju spomenute tri žene, dok je na zapadu dosta rano došlo do njihova povezivanja. Zbrku s imenima zacementirao je papa Grgur Veliki 591. godine, kad je u XXIII. homiliji Mariju opisao na sljedeći način: “Vjerujemo da je žena koju je Luka nazvao grešnicom, a koju je Marko nazvao Marijom iz Betanije, ista ona Marija iz koje je istjerano sedam vragova. Jer, što se drugo označuje kao sedam vragova ako ne svi poroci i mane zajedno?”. Taj Grgurov stav postao je dio službena crkvenog učenja, premda ga nisu prihvatile ortodoksne ni protestantske crkve.

O razlozima Grgurova povezivanja triju biblijskih žena postoje brojne teorije. Jedna od njih tvrdi da se radilo o pokušaju smanjivanja broja Marija u Bibliji. Druga to objašnjava stvaranjem pozadine lika koji je očito bio važan, no nije iza sebe imao dovoljno zanimljivu priču. Treća kao krivca proziva mizoginiju crkve: Magdalena, svjedokinja temeljnih događaja kršćanstva, pretvorena je u ženu sumnjiva morala!

U traženju istine o Magdaleni nužno se osvrnuti na apokrife, spise koji su oblikom i sadržajem srodni biblijskim knjigama ali ne ulaze u biblijski kanon. Dio tih spisa nastao je u gnostičkom ambijentu u 2. stoljeću i kasnije, a dva su naročito značajna u vezi s Marijom Magdalenom: “Evanđelje po Mariji” i “Filipovo evanđelje”. Prema tim apokrifima, Magdalena je bliža Gospodinu od Petra i ostalih učenika, bolje razumije njegovu poruku i on je više ljubi nego apostole! Štoviše, “Marijino evanđelje” baca sjenu na Petra, opisujući ga kao čangrizavog sumnjičavca koji postavlja pitanje: “Bi li Isus doista razgovarao s jednom ženom bez našeg znanja?”. Ove su riječi vrlo značajne, budući da papinstvo svoj autoritet temelji na Petrovoj ulozi među Isusovim sljedbenicima. Feministkinje tvrde da je isključivanje “Marijinog evanđelja” iz Biblije dokaz borbe spolova u ranoj crkvi, u kojoj su crkveni oci izvojevali pobjedu nad crkvenim majkama. Neki čak gnostičke spise čitaju na način da je Isus u Magdaleni vidio svoju mesijansku nasljednicu! Takva bi interpretacija uvelike potresla mušku dominaciju u crkvi: papa Ivan Pavao II. je kao razlog zašto žene ne mogu biti svećenice naveo “primjer koji nam je dan u Svetim spisima, gdje je Krist svoje apostole birao samo među muškarcima”. U svjetlu priča o zadaći koju je Isus povjerio Magdaleni, taj argument pada u vodu!

Piše: Lucija Kapural

Komentari