Nakon prodora paleolitičkih ljudi u izvanafrička područja, slaže se većina stručnjaka, došlo je do promjena u tjelesnim obilježjima naših davnih predaka. Preteče hominida prolazile su kroz različite biološke adaptacije, ovisno o djelovanju klimatskih i drugih promjena.
Važna adaptacija, započela u doba Homo erectusa, bio je gubitak krzna. Riječ je o pojavi koja je rijetkost među sisavcima te ljude vidno razlikuje od njihovih najbližih srodnika, čovjekolikih majmuna. Ono što je pritom zanimljivo jest činjenica da ljudi zapravo imaju veću koncentraciju folikula na koži od majmuna, što bi značilo da su naši preci možda nekad bili “krznatiji” od njih. A onda smo, kao vrsta, naglo “postali glatki”. Znanstvenim rječnikom, najveći dio pokrova dlaka na ljudskom tijelu pretvorio se u paperjaste dlačice, osim vlasi na glavi i poslijepubertetskih dlaka na intimnim dijelovima tijela. Zašto je do toga došlo? Postoji nekoliko mogućih objašnjenja.
Prema evolucijskim biolozima Marku Pagelu i Walteru Bodneru, krzno, tipično za sisavce, naši su preci izgubili kako bi se zaštitili od uši i ostalih nametnika. Postoji i teorija da je poticaj za to bila nova potreba za termoregulacijom, nakon što su hominidi morali ubrzati kretanje zbog prelaska na lovački život. Premda potonja teorija ima najviše pristaša, ne objašnjava zašto su ostale životinje koje trče po savani zadržale svoja krzna.
Kako bilo, nakon gubitka krzna hominidi su morali razviti drugačiji način zaštite od ultraljubičastog zračenja. Kao rješenje, u koži je porasla proizvodnja pigmenta melanina. Što je s dlakama koje jesmo zadržali? Po tom pitanju znanost je složnija. Kosa nam služi za zaštitu najizloženijeg dijela, tjemena, od ultraljubičastog zračenja, dok su dlake ispod pazuha i oko spolovila po svoj prilici imale ulogu signaliziranja spolne zrelosti i spolnih razlika.
Piše: Lucija Kapural
