Od golemih skulptura, preko impresivnih grobnica i hramova, pa do piramida, za koje još nije u potpunosi rasvjetljeno kako su podignute, Egipat je poznat po svojim drevnim artefaktima. Kipovima koji prikazuju ljudska ili božanska bića, međutim, vrlo često nedostaje središnji dio lica – nos. Tko im je “ukrao” taj važan dio fizionomije?
Odgovor na ovo pitanje stoljećima je zbunjivao stručnjake. Egiptolog Edward Bleiberg, kustos Muzeja u Brooklynu, ponudio je rješenje ovoga drevnog misterija. Poput većine kolega, ispričao je, donedavno je vjerovao kako su oštećenja posljedica pukog prolaska vremena, odnosno utjecaja kojima su skulpture bile izložene kroz stoljeća. Sigurno je, naime, da snažni vjetrovi, premještanje pješčanih dina i vodeni tokovi uzrokuju eroziju, a u pravilu su upravo ekstremiteti, poput nogu i ruku – ali i nosova – ti koji bivaju oštećeni kroz stoljeća, a na kraju znaju i posve nestati.
Dublje istraživanje je, međutim, Bleiberga uputilo na zaključak da se ne radi samo o tome, već da je na “krađu” nosova utjecao i ljudski faktor. Zabilježeno je da je koncem devetnaestog stoljeća, u nedostatku sofisticiaranih instrumenata, grupa arheologa oštetila neke pronalaske, no Bleiberg ne priča o tome, već o politički motiviranom ikonoklazmu. “Egipćani su skulpturama koje su prikazivale ljudsku formu pripisivali veliku moć. Vjerovali su da esencija božanstva može nastanjivati ovakve artefakte, te da se njihovim uništenjem ta moć gubi”.
Zabilježeno je, nastavlja stručnjak, da su kasnije egipatske dinastije često oskvrnjivale statue prošlih monarha kako bi izbrisale njihovu ostavštinu. “Oštećeni dio tijela više ne može obavljati svoju funkciju. Bez nosa, duh zarobljen u statui ne može disati te umire. Da, neki nosovi egipatskih skulptura odlomili su se prirodnim putem, no očito je da je velik broj njih ciljano uklonjen”.
Piše: Lucija Kapural
