Kada se govori o holokaustu obično se misli na njegove žrtve, no rijetko se dotičemo tematike samih zaposlenika. Manje je više poznato kako su uposlenici provodili vrijeme na poslu, no nepoznata je ona druga strana života koja se odvijala nakon završetka radnog vremena.
Jedinstvena organizacija logora
U Njemačkoj se 1933. na 1934. radilo na osnivanju koncentracijskih logora. Kako je Hitler bio impresioniran funkcioniranjem logora Dachau, zatražio je Himmlera da stvori centralizirani sustav logora pod vodstvom SS-a. General SS-a Theodor Eicke je uspostavio organizacijsku strukturu logora Dachau, a koji je postao uzor za kasnije logore. U logorima su uz zapovjednike djelovale jedinice smrti SS-a (Totenkopfverbände), kao i sigurnosna policija (Gestapo/tajna policija i Kripo/kriminalistička policija). Godine 1937. egzistiraju u Njemačkoj 4 koncentracijska logora, a njihov se broj tijekom vremena rapidno povećava. Svaki je logor imao pet ključnih dijelova: zapovjedni, politički, zaštitni, upravni i medicinski odjel, sa svojim ljudima.
Smijeh, pjesma i ples
O društvenom životu osoblja logora koji se sastojao od vrlo različitih radnih kadrova, svjedoči nekoliko fotografija snimljenih između svibnja i prosinca 1944. godine, a koje otkrivaju kako je to slobodno vrijeme izgledalo, barem za zaposlenike logora smrti u Auschwitzu. U ovom primjeru na fotki se mogu vidjeti muškarci i žene u trenucima opuštanja. Snimljene žene su radile različite administrativne poslove u logoru. U njihovom zapošljavanju vodilo se računa da budu čistog podrijetla jer su one ujedno trebale biti idealan “rasadnik” novih arijevaca.
Ma, kakva savjest!
Fotografije uposlenika otkrivaju da oni nisu bili progonjeni vlastitom savješću već su se zabavljali uz pjesmu i ples, smijući se svojim žrtvama. Ovakve fotografije su rijetke i utoliko vrijednije jer daju uvid u povijest društvenog života uposlenika logora smrti, koji su napravili jasnu “crtu” između privatnog i poslovnog života.
Naizgled bezazlene fotografije stvaraju osjećaj jeze, ukoliko se pogledaju u kontekstu osoba koje su bile odgovorne za masovna pogubljenja i mučenja nedužnih ljudi, vidljivo je da su svi oni nakon “posla” živjeli mirno, dapače veselo, bez trunčice grižnje savjesti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
